Bila je velika nestašica osnovnih namirnica poput banana, kave, šećera, deterdženta, ulja. Uz to bila je velika potražnja za gorivom kojeg nije bilo. Mjesečno se dobivao bon koji je iznosio koliko goriva možeš natočiti tek toliko da možeš na posao i kući, vozilo se i par, nepar ovisno po brojevima tablice. Do gospodarske krize došlo je zbog zaduženja u inozemstvu koje su došle na naplatu. Do političke krize je došlo jer se nisu mogli dogovoriti tko će biti novi predsjednik nakon smrti Josipa Broza Tita.

Godine 1974. donesen je ustav kojim je donesena veća samostalnost jugoslavenskih republika. Kasnije već nakon smrti predsjednika, u pojedinim novinama se mogla pročitati i poneka kritika vlasti.

Političke pobune i nestabilnost su krenule u Autonomnoj pokrajini Kosovu gdje su većinsko stanovništvo bili Albanci. Oni su htjeli da Kosovo postane i dobije status republike. Dok je u Srbiji mišljenje bilo u potpunosti suprotno, oni su smatrali da obje autonomne pokrajine treba ukinuti. Srbija je smatrala da Srbi izvan Srbije imaju loš položaj, pa je zbog toga 1986. godine potpisan dokument, među članovima Srpske akademije nauke i umetnosti. U tom dokumentu traže poboljšanje navodno lošeg položaja Srbije i Srba u Jugoslaviji. Iste godine na vlast dolazi Slobodan Milošević. On se borio za "Veliku Srbiju". Diljem Jugoslavije organizirao je "spontane" prosvjede za poboljšanje položaja Srbije i Srba. Ukinuo je obje autonomne pokrajine i u Crnoj Gori na vlast postavio sebi odane ljude. Tako je htio napraviti u cijeloj Jugoslaviji, ali su se Slovenija i Hrvatska protivili.

Ivan Račan je 1989. godine čestitao građanima Hrvatske Božić što je u vrijeme Tita bilo ne zamislivo. Iste godine je dopušten osnutak nekomunističkih stanaka pod nazivom Hrvatska socijalno-liberalna stranka i Hrvatska demokratska zajednica.

Komunisti su bili na vlasti još samo u Srbiji i Crnoj Gori. Hrvatska i Slovenija su smatrali da je jedina moguća Jugoslavija ona konfederativna dok su Srbija i Crna Gora mislile potpuno suprotno. Predlagali su centraliziranu Jugoslaviju u kojoj bi Srbija bila dominantna. Mogućnosti za dogovor skoro da i nije bilo. 1991. godine uslijedili su dogovori među predsjednicima republika ti dogovori su još poznati pod imenom "pregovori šestorice". Naravno, do zaključka nisu došli.

Hrvatska je u svibnju 1991. godine organizirala referendum. Većina je bila za istupanje iz Jugoslavije. Na temelju toga, Hrvatski je sabor 25.lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH. Nažalost ta je odluka odgođena do listopada. (To je zatražila Europska zajednica (današnja Europska unija)). Odluku o konačnom raskidu državno-pravnih odnosa sa Jugoslavijom tj. ostalim republikama i pokrajinama donio je Sabor 8. listopada 1991. godine.

U međuvremenu je započeo Domovinski rat.

To su jedna od mnoga pitanja.

"Balvan-revolucija" je naziv za revoluciju koju su pokrenuli Srbi unutar Hrvatske. Srbi su bili najbrojnija manjina u Hrvatskoj, činili su oko 14% stanovništva Hrvatske. Na nagovor Srbije su se pobunili i počeli na ceste postavljali velike stijene, drveće i mnogo blokada kako se ne bi moglo proći. Napravili su tu u doba turizma, u sred sezone.

Ta revolucija je krenula 17.8.1990. okolici Knina.

Hrvatska policija nije mogla dovesti to u red i u tome ju je sprečavala vojska Jugoslavije tj. Jugoslavenska Narodna Armija (JNA). JNA je "bila tampon-zona". Što to znači? To znači da je trebala smiriti to što se događa i trebala je biti neutralna. Ali, to nije bila. Priklonila se pobunjeničkoj strani tj. Srbima.

Što je još gore, JNA je Hrvatskoj i Sloveniji oduzela oružje teritorijalnih obrana. Kako bi te dvije države bile još ranjivije uslijed rata.

U veljači 1991. godine većinom srpsko stanovništvo s područja Knina proglasilo odvajanje od Republike Hrvatske i osnovali su SAO Krajinu tj. Srpsku Autonomnu oblast Krajinu. To se ponovilo i na području Like, Korduna i u nekim dijelovima Slavonije. Važno je za spomenuti da je i dio Srba u Hrvatskoj to samo promatralo i nije ništa napravilo. A još je bitnije za znati da su neki Srbi stali u obranu Hrvatske.

Milošević i JNA nisu mogli pustiti da se Hrvatska osamostali pa su željeli odcijepiti srpske "autonomne oblasti". Jako su željeli i zagovarali su ideju stvaranja velike Srbije. Granice bi se protezale od Virovitice, preko Karlovca do Karlobaga. Potkraj 91. su se Srbi odcijepili od RH i stvorili Republiku Srpsku Krajinu s glavnim gradom Kninom.

Važno je za spomenuti da Hrvatska u to doba još uvijek nije imala vojsku nego se borila policija. Zato su 28.5.1991. u Zagrebu osnovane tzv. Zenge tj. ZNG, puni naziv je bio Zbor narodne garde.

27.lipnja 1991. počeo je rat u susjednoj Sloveniji. JNA se sukobila sa slovenskom teritorijalnom obranom. Nakon desetak dana je dogovoreno primirje i JNA se povukla iz Slovenija. Poginulo je oko sedamdesetak ljudi. Na zahtjev Europske zajednice, Slovenija i Hrvatska su pristale odgoditi osamostaljenje na tri mjeseca. Milošević je odustao od Jugoslavije, sad je zagovarao nastanak Velike Srbije. U Sloveniji nije živjelo puno Srba pa je odustao. Te je praktički Slovenija već uspjela u svom naumu da postane samostalna i neovisna. Dok je Hrvatsku rat tek čekao.

Hrvatskim je vojnicima nedostajalo oružja, streljiva i ostale vojne opreme. UN je proglasio embargo na uvoz oružja. (Embargo znači zabrana.) To je dodatno oslabilo Hrvatsku. Jer je JNA imala veliku zalihu oružja dok Hrvatska do nedavno nije niti vojsku imala.

Kako bi se opskrbili oružjem vojnici su osvajali vojarne JNA na području hrvatskih gradova.

Hrvatska vojska je napredovala. JNA je napustila neokupirana područja i premjestila se na okupirane teritorije. JNA je okupirala dio zapadne Slavonije, velike dijelove Banovine, Korduna i Like, okupirali su velike dijelove Dalmatinske zagore, zaleđe Zadra, Dubrovnik. Razvijala su se bojišta na granicama okupiranih područja. Mnoga su sela na okupiranim područjima uništena, a nesrpsko stanovništvo je protjerano ili pobijeno.

Ako bi trebalo izdvojiti neke gradove koji su najviše ratnih razaranja pretrpjeli to bi vjerojatno bili Dubrovnik i Vukovar.

7.listopada je ratni zrakoplov JNA raketom pogodio Banske dvore, sjedište Vlade RH, već je sljedećeg dana Sabor donio odluku o raskidu državno-pravne veze Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ-a.

Stalno granatiranje Vukovara bez prestanka i odmora uništilo je grad, uništilo je ljude, a i mnoga djetinjstva. Ljudi su bili prisiljeni sakriti se u podrume i nadati se da ih Srbi ne nađu ili pobjeći čim dalje od Vukovara. Oko dvije tisuće branitelja je branilo grad. Zapovjednik hrvatske obrane je bio Mile Dedaković Jastreb. A važne su uloge u obrani grada imali Branko Borković i Blago Zadro. Nakon višemjesečne obrane grada, Vukovar je pao, pao u ruke neprijatelja. Na taj dan 18.11. obilježavamo državni blagdan, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Dio branitelja se uspjelo spasiti i otići prije pada Vukovara, a ostali su zarobljeni . Neprijatelji su poubijali oko 260 branitelja i civila koje su pokopali u masovnoj grobnici na Ovčari. Većina je bila ranjena jer su odvedeni iz vukovarske bolnice. Ostatak je nesrpskog stanovništva protjeran ili zatvaran u logore.

Također je postala i članica Ujedinjenih naroda 22. svibnja iste te godine.

Prije međunarodnog priznanja potpisano je primirje kojim je trećina Hrvatske ostala privremeno okupirana. Na tim područjima raspoređene su bile vojne snage Ujedinjenih naroda tzv. UNPROFOR. Ta organizacija bila je zadužena da razoruža srpske vojne snage, a Hrvatska je Srbima trebala jamčiti zaštitu manjinskih prava.

Zadaće UNPROFOR-a su u sljedeće četiri godine ostale neispunjene. Na okupiranom je području nastavljeno kršenje ljudskih prava i protjerivanje nesrpskog stanovništva.

Od 1992. do 1995. godine je poginulo više od 150 000 ljudi. Srpske su snage progonili srpsko i hrvatsko stanovništvo. Bošnjaci i Hrvati su masovno zatvarani u logore.

U srpnju 1995. srpska je vojska u Srebrenici ubila više od osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.

U srpnju iste godine je službeno dogovoreno savezništvo Hrvatske vojske i Armije BiH. Oslobodili su 5000 četvornih kilometara teritorije BiH.

Potkraj 1995. je završen sukob u BiH i potpisan je mirovni sporazum u američkom gradiću Daytonu, taj sporazum još nazivamo Daytonski mirovni sporazum.

Oslobodilačkim operacijama Čagalj, Tigar i Oslobođena zemlja deblokiran Dubrovnik i oslobođen jug Hrvatske. Te operacije su se događale u periodu od svibnja pa sve do listopada 1992. godine.

U siječnju 1993. godine pokrenuta je operacija pod nazivom Gusar, često je nazivana i operacija Maslenica. Ta operacija je oslobodila zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik. Tako je omogućen promet, izgrađen novi most, omogućeno je prometovanje između sjevera i juga, čak je operacija imala i povoljan psihološki učinak. Time je Hrvatska pokazala da može ostvariti teritorijalnu cjelovitost i vojnim sredstvima, ako UN-ovo posredništvo ne donese mirno rješenje.

Zbog toga je međunarodna zajednica ponudila hrvatskoj i srpskoj plan pod nazivom Z4. Taj plan se nazivao tako jer je nastao u Zagrebu i četvero moćnih čimbenika je sudjelovalo u njemu, a to su bili Ujedinjeni narodi, Europska unija, SAD i Rusija. Glavni zagovornik toga bio je američki veleposlanik Peter Galbraith.

Taj je plan predviđao visok stupanj autonomije za područje u kojima su Srbi imali većinu prije rata. To naime nije vrijedilo za cijelo područje Republike Srpske Krajine. Ali je ta autonomna pokrajina trebala imati vlastiti parlament, vladu i sudove, školstvo i policiju te vlastite simbole poput grba i zastave, jezik i pismo. Krajina bi se trebala razoružati u roku pet godina.

Iako su Hrvati teško i nerado pristali na taj plan, srpski su ga predstavnici čak odbili i razmotriti.

To je pokazalo da Srbija nije spremna na kompromis i pokazali su namjere koje su imali. A to je da jedino žele "Veliku Srbiju". Tako su shvatili da mirnim putem nećemo vratiti okupirana područja.

Ta je operacija Bljesak trajala od 1. do 4. svibnja 1995. godine. Iako u kratkom roku se sve to izdogađalo, Hrvatska je oslobodila to okupirano područje.

1200 srpskih vojnika je bilo zarobljeno, preostali vojnici i stanovnici su prešli u BiH. Sa Hrvatske je strane poginulo više od pedeset vojnika i policajaca.

Srpske su snage u isto vrijeme raketirale Zagreb, Sisak, Karlovac i Kutinu. Kako bi se osvetili. Što je još tužnije i gore, nisu gađani vojni ciljevi, poginulo je nekoliko desetaka ljudi.

Kako bi bili tako uspješni u toj vojnoj operaciji, postignut je dogovor o usklađenom djelovanju s bošnjačkim snagama u BiH. U srpnju su hrvatske snage ušle u Bosansko Grahovo i Gramoč, time se Knin našao u poluobruču, što je srpskoj vojski znatno otežalo obranu.

Glavni zapovjednik Oluje bio je Zvonimir Červenko.

U operacije je poginulo 196 hrvatskih vojnika, a na srpskoj su strani gubitci bili trostruko veći. U Oluji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara što je gotovo 20% ukupne površine RH.

Nakon operacije srpsko stanovništvo se iseljavalo.

U siječnju 1996. vijeće sigurnosti UN-ove operacije za reintegraciju hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH. Prijelaznim upraviteljem hrvatskog Podunavlja imenovan je general Jacques Paul Klein.

15.siječnja 1998. godine je vijeće sigurnosti jednoglasno donijelo odluku o završetku prijelazne uprave.

U Vukovaru se obilazi Vukovarski vodotoranj, memorijalno groblje, Ovčara, vojarne i slično.