Na Versajskoj mirovnoj konferenciji u Parizu je potpisan mirovni ugovor (Versajski ugovor) s Njemačkom. Ona je bila smatrana kao glavni krivac za rat, stoga je morala potpisati ugovor u kojem su bili sljedeći uvjeti:

oduzet joj je teritorij i kolonije, zabranjeno joj je ujedinjenje s Austrijom, ograničene su joj vojne snage i mora plaćati ratnu odštetu.

Konferenciju su organizirali predstavnici zemalja pobjednica: David Lloyd George- Ujedinjeno Kraljevstvo, Georges Clemenceau- Francuska, Woodrow Wilson- SAD, Vittorio Orlando- Italija.

Mislim da su Njemačkoj postavili prestroge uvjete, pa sam zbog toga izabrala ovaj događaj.

Četrnaest točaka je program za poslijeratno sređivanje odnosa u Europi koji je napisao Woodrow Wilson. Neke najvažnije točke su: ne smiju postojati tajni ugovori, sloboda trgovine, stvaranje Lige naroda, potpora narodima Austro-Ugarske za samoodređivanje.

Najvažnija točka za Hrvatsku je protiv tajnih ugovora zato što je Londonski ugovor bio tajan, a tim je ugovorom hrvatska obala obećana Italiji.

Ovaj događaj sam odabrala jer mislim da je važan za hrvatski teritorij.

Narodno vijeće SHS je osnovano zbog željenog osamostaljenja u Zagrebu. Ono je bilo najviše političko tijelo južnoslavenskih zemalja Monarhije. Predsjednik vijeća je bio Anton Korošec, a Ante Pavelić (stariji) i Svetozar Pribičević kao potpredsjednici.

Hrvatski sabor je na sjednici u Zagrebu donio dvije važne odluke: prekinute su sve državnopravne veze s Austro-Ugarskom i stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba.

Tom odlukom je Narodno vijeće SHS postalo vrhovno tijelo vlasti u novonastaloj državi.

Država je imala mnoštvo problema: velik dio ljudi je živio u neimaštini i gladi, zeleni kadar (odbjegli vojnici iz Austro-Ugarske vojske) ih je masovno pljačkao, nema vojsku i Italija zauzima teritorij koji je obećan u Londonskom ugovoru.

Odabrala sam ovaj događaj jer mislim da je donio Hrvatskoj mnogo problema i da nije dobila nikakve prednosti.

Zbog lošeg stanja u državi su se požurili s ujedinjenjem.

Političari su imali različite stavove o ujedinjenju.

Stjepan Radić je isticao da bi se prvo trebali odrediti uvjeti o ujedinjenju te se zauzimao da nova država bude federativna republika. Svetozar Pribičević je požurivao ujedinjenje i zauzimao se da nova država bude centralistička monarhija.

Središnji odbor je sastavio dokument Naputak u kojem je pisalo da bi nakon provedenih izbora Ustavotvorna skupština trebala odrediti unutarnje uređenje države, dvotrećinskom većinom glasova. No, izaslanstvo nije poštivalo Naputak, nego je pred srpskog regenta Aleksandra izašlo s dokumentom Adresa u kojem ujedinjenje nije bilo ničim uvjetovano.

Regent Aleksandar Karađorđević je 1.12.1918. proglasio državu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ovaj događaj sam odabrala jer se pokazuje da se Hrvatska pokušala zauzeti za što bolja prava i uvjete, ali na kraju je uvijek suprotno od njihovih želja.

Ustav je nakon provedenih parlamentarnih izbora izglasan na pravoslavni blagdan sv. Vida, pa se zato zove Vidovdanski ustav. Način na koji je ustav izglasan je bio sporan jer je izglasan natpolovičnom većinom, a za tako važne odluke je predviđeno da se izglasaju dvotrećinskom većinom glasova.

Tim ustavom je Kraljevina SHS postala centralistička monarhija, podijeljena na 33 oblasti.

Kralj je dobio bitne ovlasti koje su mu dale gotovo neograničenu vlast.

Zbog tog razloga sam izabrala ovaj događaj jer mislim da je najviše njemu koristio.

Zastupnici SDK-a su na žestokim raspravama u Narodnoj skupštini optuživali vladajuće za nepotizam i korupciju.

Na jednoj od tih rasprava je zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić pucao u hrvatske zastupnike. Ubio je Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.

Stjepan Radić je nakon operacije u Beogradu prevezen u Zagreb, ali je u kolovozu umro od posljedica ranjavanja.

HSS je preuzeo Vladko Maček.

Ovaj događaj sam izabrala jer mislim da je važan za hrvatski narod zato što je Stjepan Radić po meni bio najsposobniji i najbitniji političar, pa su žalovali zbog toga.

Kralj Aleksandar je iskoristio krizu u zemlji nakon atentata. Ukinuo je Vidovdanski ustav i raspustio Narodnu skupštinu koristeći se izgovorom da u tako teškom vremenu ,,između kralja i naroda ne smije biti nikakvih posrednika''. Njegova odluka je objavljena 6. siječnja pa se zato zove Šestosiječanjska diktatura.

Kralj je želio primijeniti program jugoslavenskog unitarizma, pa je zabranio uporabu nacionalnih obilježja (zastava, grbova, himni).Zabranio je i političke stranke koje su u imenu nosile nacionalno obilježje. Ime države je promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, koja je podijeljena na devet banovina.

Posljedice uvođenja diktature bile su: ograničavanje građanskih sloboda, uvođenje cenzure te sustavni progon političkih protivnika režima.

,,Obični ljudi'' su bili zatvarani i zbog pjevanja domoljubnih pjesama ili isticanja nacionalnih simbola.

Ovaj događaj sam odabrala jer su ljudima opet smanjena prava zbog kraljeve moći.

Ustaše su namjeravali terorističkim akcijama oslabiti Jugoslaviju i pridonijeti njezinu raspadu. Zato su željeli ubiti kralja jer su vjerovali da bi to bio prvi korak prema raspadu države. U Zagrebu su 1933. godine izveli atentat koji je bio neuspješan. Prvi nije uspio, ali im je kraljev posjet u Marseilleu 1934. godine otvorio novu priliku. Atentat je organizirao Eugen Dido Kvarternik, a atentat je izvršio VMRO-a (makedonska organizacije koja je također željela raspad Jugoslavije).

Uz kralja Aleksandra ubijen je i njegov domaćin, francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou.

Nakon kraljeve smrti je vlast, uime njegovog prijestolonasljednika Petra , preuzelo tročlano namjesništvo predvođeno knezom Pavlom, kraljevim bratićem. Politiku su nastavili kakva je bila i prije, zasnovana na centralizmu, unitarizmu i srpskoj prevlasti.

Mislim da se ovim događajem nije ništa postiglo jer je politika i način vladanja ostao isti, pa sam ga zbog toga odabrala.

Namjesništvo je nastavilo politiku kakvu je vodio kralj Aleksandar i ljudi su bili nezadovoljni time jer su bili u neravnopravnom položaju. Hrvatski političari su zahtijevali rješavanje tzv. hrvatskog pitanja. Tim nazivom je obuhvaćen skup neriješenih problema zbog kojih je Hrvatska u neravnopravnom položaju u zajedničkoj državi.

Ljudi nisu imali nikakva prava, vladala je gospodarska i porezna nejednakost, neravnopravan položaj prema Srbiji. Druge države su također bile u neravnopravnim odnosima sa Srbijom. Sve složenija međunarodna situacija prisilila je vladu na pregovore. Jačanje Njemačke i Italije prijetilo je novim ratom.

Zbog toga su Vladko Maček i predsjednik vlade Dragiša Cvetković potpisali ugovor Cvetković-Maček u Zagrebu kojim je stvorena Banovina Hrvatska. Ivan Šubašić je imenovan banom.

U sporazumu su poslovi bili podijeljeni na poslove Banovine Hrvatske i na poslove središnje vlade u Beogradu.

Banovina Hrvatska nije dugo postojala jer je ubrzo počeo i Drugi svjetski rat koji je zahvatio i Jugoslaviju.

Smatram da je ovim događajem Hrvatska došla u ravnopravniji položaj, pa sam ga zbog toga odabrala.