Tadijanovićeve pjesme imaju mnogo prenesenog značenja što mi se ne sviđa jer nisam jako dobra u tumačenju, ali mi se sviđa što ima mnogo motiva iz prirode i pjesama vezanih uz prirodu.

Ujutro rano počela kiša srebrena,

I sipi, i sipi, uz lagan šum.

Jesen je, Lelijo, jesen:

Kišna i siva jesen.

Dragutin Tadijanović: ,,Mjesečina''

Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,

Duboke, tajanstvene,

Kad si rućice pružao

Da s neba ubereš krupnu, zlatnu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,

Kraj ognjišta kad bi ti baka

Pripovjedala o dragom Bogu

U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni slatki časovi,

Kad ti je srćeko dječaćko

Zakucalo živo, plašljivo,

Čim bi ti se ukazao - ja?

Što je to hladno, i gorko, i sivo,

Čitavog dana bol mi buja.

Kakvi to glasi čuju se u mraku,

Propalo srce opet bludi.

U peći snijeg bruji i šuti

Ja sjedim o vrata naslonjen u svjetlosti.

Sad ja i snijeg u sobi smo sami.

Sve slabijim šumom javlja se iz peći.

I ko da znak mi daje, zapucketa.

To snijeg hoće nešto reći.

Ali ja snijeg samo slušat umijem.

I čudnovata spopada me sjeta,

Što njegov jezik razumijem.

Sipa tople strelice

Probodoše lišće

I grančice

I stabla.

Rosnati cvjetovi

blistaju na suncevoj svjetlosti

Tesku glavu sagiba,

Dok ne padne na goru,

O šumo zelena šumo!

Volim te ko majku, šumo.

Tebe i tvoje ptice.

U zapučku vide se cvjetovi kasni

Sutra ću čuti zadnje laste.

Iz dana u dan Sunce raste

Zaljubljen ću ga gledati sljedeće godine.

Mislim na ne doživljene strasti

Na ne ostvarene sne i slasti.

Ko Sunce --- svaki dan veće ---

Pričinja mi se ovogodišnja sreća.

Kroz dozrela polja i livade zlene, Sunce je obasijalo.

Nisu li pogledi tvoji lijepši,

nad livadama šume ljetni vjetrovi,

hvala dragome suncu.

Mladi Samostan.

Siv. I glasan.

U kutovima glasne

Ledene sjene.

Stara duša.

Sama, tuguje.

Pun sjena glasnoće

Samostan kraj mora,

Mlad. I samotan.

Patnje, boli, stradanje jadnih ljudi

Ponijet ću sa sobom tajnu tih riječi

A pratit će ih lepet krila anđeoskih

Više volim kako opisuje detaljno prirodu

i nema toliko tužnih pjesma. Više mi se sviđa zato što ne priča u zagonetkama.

I ko se u njoj nađe

neče Čuti ujutro pjevanje ćuka.

I vidjeti će odmorne lađe.

Brodovi u njoj vječito snivaju kako se ne brodi,

Al njihova sidra

nemirno nepočivaju

U dubokoj vodi.

I tako u nesnovima

gledaju nesreču

A plovit se neboje

Na jarbole šarene

zastave nemeću

[- stoje.

U zelene krošnje uleti

Proljetni vjetar,

Mlad

Zatim se, nenadano, iza oblaka,

Pomoli mjesec pun

Oblak šuti visoko

I plovi nečujno dalje.

Nestane

Zauvijek

U naborima žalosti...

Ogledala tuge

Starac i starica nose

U srcu starost tuge.

Uveće, kad prolaze putem

Ne drže se za ruke, grubo.

Ruka je starice hladna:

Starac se njom ne poigrava.

Starica tužno gleda,

Plače, sporo korača.

Oči su im pune žalosti.

Oči su im ogledala tuge.

Odlučio sam se za Dragutina Tadijanovića, ali samo zato što je trebalo izabrati jednog pjesnika. Oba pjesnika su mi jednako dobra, imaju bogatu zbirku pjesama, a i teme su im iste ili slične. Pjesme oba pjesnika su pune pjesničkih slika i stilskih izražajnih sredstva, iako mi se nakon čitanja pjesama oba pjesnika čini da su Tadijanovićeve pjesme možda malo bogatije različitim riječima.