Moja mama dobro vozi automobil i voli voziti. I ja volim vožnju automobilom. Moja sestra Anamarija bira pjesme koje ćemo slušati na mobitelu. Uvijek puštam pjesme koje traži. Ja sam joj nešto kao DJ.          

Prava zabava za mene i seku počinje kod traženja parkinga. Mami onda prestaje uživanje u vožnji. Prvo postane jako ozbiljna. Često  bude gužva i nema mjesta za parkiranje. Mama vozi jako polako i gleda gdje bi se mogla parkirati. Polako počinje gubiti živce. Prvo ide tiho gunđanje, a onda  postaje sve glasnije i jasnije. Mi se prvo tiho smijuljimo , a onda i mi postanemo glasniji. Mama bude smiješna kad se ljuti. Svađa se s parkiranim automobilima: ,,Kuda ste svi danas krenuli?'', ,,Ajme koliko vas ima!'', ,,Kako ljudi ovo parkiraju? Treba im svima oduzeti dozvolu!''. Koristi i neke riječi koje kao ne smijemo koristiti. I onda kad konačno pronađe slobodno mjesto za parkiranje svi budemo sretni. Onda odahnemo, ali to traje kratko. Treba se još parkirati. Moramo biti mirni kao bube i gasi se glazba. Nama bude najteže prestati se smijati. Ako mama vikne:  ,,Tišina! Prekinite biti glasni!'' mi se još više smijemo. Kad se konačno parkira, zabava bude gotova. 

Izlazimo iz automobila svi nasmijani. Mama sretna jer se konačno parkirala, a mi sretni jer smo se dobro nasmijali.                

                Trebao je to biti još jedan običan dan. Stjecajem se okolnosti pretvorio u dramatičnu kazališnu predstavu koje se često sjetim. Pri tome me obuzme srdžba.

                Jutom sam otišao u školu. Majka je bila kod kuće na slobodnom danu. Nastavnica kemije je napisala opasku u e-dnevnik kako bi učenici trebali imati kalkulatore na satu kemije. Ne bi smjeli koristiti pametne telefone na nastavi. Majka je pročitala tu opasku i napoprijeko zaključila da sam se zabavljao na pametnom telefonu tijekom sata kemije. Uzrujala se i odmah je nazvala oca da mu saopći što se dogodilo. Dočekala me pred školom s jezikovom juhom. Uporno sam ju pokušao razuvjeriti da njena optužba nema nikakvog smisla, ali iz nje je tekla bujica ljutih riječi. Nije uopće mogla pojmiti da nisam vadio pametni telefon iz torbe. Stigli smo kući. Dočekao me otac bijesan kao ris. Pitao me kako si mogu dopustiti takvo ponašanje. Moj otac, čovjek koji se ne odvaja od pametnog telefona ni na liječničkim pregledima!

                Majka me prisilila da pišemo poruku isprike nastavnici kemije, no tada sam se na sreću sjetio kontaktirati kolege iz razreda. Ispostavilo se da su svi učenici u razredu dobili tu opasku u e-dnevnik. Roditeljima je laknulo, no naravno nisu imali potrebu pretjerano se ispričavati...


Svidjeli su mi se svi tekstovi, no posebno mi se dojmio Šokčevićev jer mi je bliska ta problematika.

„Jesam ja glup“, kažem sebi, „cijeli razred je u samoizolaciji“. Vraćam se u krevet gdje ću gledati mobitel sljedeća dva sata. „Već je 10 sati, trebao bi pogledati Teams“, razmišljam u sebi dok izlazim iz Youtube-a. „Pa to nije ništa, samo je poslala vjeronauk od jučer“. Nabrzinu sve prepišem u 5 minuta, pa se vraćam na mobitel. „Uskoro će ručak, trebao bi provjeriti Teams još jedanput“. Velika greška, ogromna, toliko ogromna da je veća od moga djeda. Videolekcije iz biologije i kemije, zadatak iz hrvatskog od 200 riječi, sastanak iz matematike za 10 minuta. „Bože pomozi mojoj duši“. I tako se ja bacam na tonu zadataka iz svih mogućih predmeta. Odlučio sam početi s biologijom i kemijom, jer su to samo videolekcije, što bi moglo poći po zlu. Mogao bi prepisivati svaki slajd videolekcije, eto šta bi moglo poći po zlu. Na redu je matematika, ali to mi je lagano pa se fokusiram na hrvatski. „Napisati tekst od 200 riječi“, čitam u sebi, „U tekstu trebate ispripovijedati neki svakodnevni događaj ili situaciju iz svoga obiteljskog ili školskog života na humorističan način“. I tako ja počnem pisati hrvatski jezik, i taman pred kraj kad trebam samo poslati u Padlet, mobitel mi se zaključa.

„MAMAAAA OTKLJUČAJ MI MOBITEL!“, doviknem mami. „ŠTA VIČEŠ“, odgovori ona meni. „MORAM NAPRAVITI ZADAĆU IZ HRVATSKOG!“, „PA ŠTA NISI RANIJE REKO“. 

 

 

 

   

Jednu subotu odlučili smo otići na obiteljski izlet. Nakon kraćeg razmišljanja, odluka je pala na obilazak Osijeka. Nije kao da tamo nisam bila već sto puta, ali dobro. Što se mora nije teško! Nakon obilaska zoološkog vrta kroz koji smo, kako kaže moj brat, prohujali s vihorom, obišli smo osječku tvrđavu, prošetali uz Dravu i centar kad sam konačno došla na svoje. Veliki trgovački centar. Iako sam bila umorna, nepregledan niz trgovina brzo mi je vratio energiju pa sam se bacila na posao. Ulazila sam iz trgovine u trgovinu i isprobavala odjeću. Nakon što sam našla hlače koje sam jako dugo željela izletjela sam iz garderobe kao metak jer nikad ne znaš je li mama još raspoložena za peglanje kartice ili će reći: „Sad je dosta!“ Izašli smo iz centra i baš kad sam htjela svima javiti kakav dragocjen ulov imam, presjeklo me kao munja. Mobitel je ostao u garderobi. Pokunjeno sam rekla roditeljima koji su me začuđujuće mirno poslali natrag. Panično sam utrčala u garderobu, ali od mobitela ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propao. Vratila sam se k roditeljima i dok mi je srce htjelo iskočiti jer nisam znala kako da im kažem da mobitela nema, ugledam njih kako se previjaju od smijeha. Ništa mi nije bilo jasno.

„Tako ti čuvaš svoje stvari!“, rekla je mama dok je iz torbe vadila moj mobitel. Ona je primjetila da sam ga zaboravila i spremila ga, a nije mi rekla. Nisu se mogli prestati smijati, ali nije mi bilo važno jer je mobitel ipak bio tu. Stvarno moram bolje paziti, pomislila sam.

Moji prijatelji i ja smo se biciklima vozili po livadi nedaleko od kuće moje bake. Sve je bilo super i odlično, dok se nebo nije naoblačilo. Mislili smo da će kiša samo sipiti, pa smo zanemarili činjenicu da ćemo pokisnuti te da ćemo se i prehladiti. Bilo je sve normalno za jedno 15-ak minuta i iznenada se začuo ogromni prasak. Počelo je grmjeti i sijevati kao munja. Moji prijatelji su se prepali, a ja jedini stojim kao drvo gledajući u slonove koji se boje miša. „To je samo grom”, rekao sam im, „ Nemate se čega bojati”. Prekasno sam ovo rekao. Odjednom je počelo jako kišiti. Uzeli smo svoje bicikle i krenuli do kuće moje bake. Dok je kiša jako padala mi smo vozili bicikle kao da smo na utrci. Što je više padala kiša više nam je bilo hladno kao da smo na Sjevernom polu. Situacija se pogoršala još više. Odjednom je počela padati tuča. Sav led je skakao među nama poput kokica u mikrovalnoj. Kad je jedan od mojih prijatelja pao s bicikla na glavu svi smo se jedva ne nasmijali. Gledali smo ga mrtvo-ozbiljni, no na svu sreću nije imao velike ozlijede.

Uspjeli smo se uspješno vratiti kući i nakon toga smo se svi istuširali i osušili i ispričali svim zanimljivu pustolovinu koju smo doživjeli.

   Dan je bio lijep sunčan. Točno se sjećam toga dana. Mnogima je to bio loš dan, ali meni i mojoj obitelji je bio lijep.

   Svi smo radili svoje. Moj otac bio je u podrumu programirao, brat je na mobitelu gledao smiješne fotografije, majka je bila u kuhinji pravila pitu od krumpira, a ja sam radila zadatak u sobi. Odjednom medalje koje držim iznad kreveta počele su se ljuljati i zveckati. Kada sam pogledala oko sebe sve se treslo. Bilo je 12.19 kada sam vrata širom otvorila vidjevši kako mi otac dolazi iz podruma. Potrčala sam u kuhinju i povukla majku dok je moj otac brata, van na cestu. Majka je jadna bila zbunjena jer nije znala što se događa. U jednom trenutku reče susjedima koji su u panici izašli van ,,Ja pitu pravim i samo odjednom vidim kako svi izlazite van. Reko što je s ovima.'' nasmiješi se i uđe ponovno u kuću ravno u kuhinju. Nastavila je praviti onu ukusnu pitu te u međuvremenu pričala s nama. Božićno drvo još se i dalje ljuljalo kad smo ušli. Cijelog tog dana gledali smo vijesti i saznali da je dogodio potres. I to jaki. Otac je rekao da je on osjetio kako mu stolica klizi sve dalje od radnog stola i kako mu se monitor klimao te je shvatio što se događa. 

   Majka je pitu završavala razviajti kad je moj otac dodao komentar ,,Ti nisi ništa shvatila. Mogla si ostaviti pitu da se sama preokreće.'' Svi smo se smijali dok je majka samo stajala u kuhinji  kojoj je već svega bilo dosta.