Austrijanci su iskoristili slabosti Talijana i vrlo brzo napali, probivši njihovu obranu i zauzevši strateške točke, uključujući grad Kobarid i okolna područja. Iako su Talijani pretrpjeli velike gubitke, nisu potpuno pokleknuli. Povukli su se prema liniji Piave, gdje su kasnije uspjeli zaustaviti daljnje napade.

Bitka je bila važna jer je pokazala snagu Austro-Ugarske na tom frontu, ali i slabost talijanske vojske koja nije imala dovoljno zaliha da se obrani. Na kraju, iako su Austrijanci ostvarili teritorijalne dobitke, nisu imali dovoljno snage da iskoriste pobjedu i potpuno slome Talijane. Bitka kod Kobarida imala je dugoročne posljedice na daljnji razvoj rata na talijanskoj bojišnici.

https://youtu.be/UJQk0eWEznk?si=KCS4p1H84lN6KY2t

Bitka je počela 31. svibnja i trajala je nekoliko dana. Obje strane su imale ogromne brodove, uključujući bojne brodove, koji su se međusobno gađali ogromnim topovima. Iako su Britanci imali više brodova, Nijemci su uspjeli nanijeti značajnu štetu, potopivši četrnaest britanskih brodova.

Na kraju, ni jedna strana nije imala potpuno jasno pobjedu. Britanci su uspjeli zadržati kontrolu nad Sjevernim morem, ali su imali više gubitaka nego što su očekivali. Nijemci nisu uspjeli preuzeti kontrolu nad morem, ali su i oni imali velike gubitke.

Bitka na Jutlandu bila je važna jer je pokazala da pomorske borbe nisu uvijek odlučujuće, čak i kada se koriste najveće flote. Također, označila je početak novih pomorskih strategija, jer su obje strane shvatile da treba nešto promijeniti u načinu ratovanja na moru.

Na kraju, iako je bitka završila bez odlučujuće pobjede, imala je veliki utjecaj na daljnji tijek rata. Britanci su morali više paziti na svoje brodove, dok su Nijemci shvatili da neće moći lako preuzeti kontrolu nad morem.

Bitka je počela u travnju 1915. i trajala do siječnja 1916. godine. U tim borbama poginulo je više od 130.000 vojnika, od kojih 87.000 pripadnika tadašnjeg Osmanskog Carstva. Međutim, početak sukoba na Galipolju započeo je mnogo prije, kada je 19. veljače 1915. Britanija i Francuska započele napad na Dardanele, tjesnac koji spaja Egejsko more s Marmarskim morem i omogućava pristup Istanbulu.

Britanski i francuski ratni brodovi su tjesnac zasipali jakom artiljerijskom vatrom, pokušavajući uništiti osmanske obrambene položaje i pomorske mine. Najveći britanski brod bio je bojni brod HMS Queen Elizabeth, koji je bio dug gotovo 200 metara i mogao je ispaljivati granate mase 879 kilograma na udaljenost od 30 kilometara. Zbog svog velikog dometa, ovaj brod bio je praktički nezaustavljiv za osmanske topove.

Iako su Britanci pokušali proći kroz tjesnac i doći do Istanbula, osmanska obrana bila je snažna i nepristupačna. Nakon neuspjelog pokušaja proboja, odlučeno je da se pokrene kopnena invazija na Galipolje kako bi se zauzela osmanska artiljerijska uporišta.

Za snage Saveznika, veći dio vojske činili su vojnici iz britanskih kolonija, poput Irske, Australije i Novog Zelanda. Ti su vojnici bili često dobrovoljci ili neredovna vojska, što je mnogi smatraju jednim od razloga velikog poraza Saveznika. Kasniji povjesničari smatraju da je poraz na Galipolju rezultat mnogih pogrešaka koje su počinili zapovjednici operacije.

Tjesnac Dardaneli bio je vrlo važan strateški punkt jer je predstavljao jedini izlaz iz Crnog mora prema Mediteranu. Ovaj tjesnac bio je ključan za Istanbul, ali i za Rusiju, saveznika Britanije. Zbog toga je Turska odlučila ući u rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske, dopuštajući njemačkim brodovima slobodan prolaz kroz Dardanele.

Pobjeda Srbije bila je veliko iznenađenje za svjetsku javnost, jer se očekivalo da mala država ne može odoljeti velikoj vojnoj sili. Međutim, upravo ovaj uspjeh imao je ogroman značaj za morale saveznika, jer je dao nadu u trenutku kad su Sile Antante doživljavale poraze na drugim frontovima.

Srpska vojska je do pobjede došla zahvaljujući dobro osmišljenoj defanzivnoj strategiji, ali i iskustvu koje su njeni vojnici i časnici stekli u prethodnim Balkanskim ratovima, gdje su se susreli s modernim načinima ratovanja. Cerska bitka bila je prvi veliki uspjeh Srbije u Velikom ratu i značajan trenutak koji je oblikovao daljnji tijek ratnih zbivanja.

Napad je počeo ogromnim bombardiranjem koje je trajalo 9 sati. Ispaljeno je oko milijun granata iz 1200 topova na području dugom 40 kilometara. Bitka se vodila sve do 18. prosinca te godine, s povremenim pauzama, i bila je jedna od najdužih u ratu.

Ukupno je sudjelovalo oko 2,3 milijuna vojnika, a gubitci su bili strašni – više od 700 tisuća mrtvih, ranjenih ili nestalih, otprilike podjednako s obje strane. Bitka se odvijala kod grada Verduna, koji se nalazi blizu današnje granice Francuske, Belgije i Luksemburga. Verdun je bio važan jer je imao snažnu tvrđavu i strateški položaj – bio je brana prema unutrašnjosti Francuske.

Zbog prijašnjih sukoba, njemačko-francuska granica bila je tada vrlo blizu Verduna – samo 40 kilometara daleko. Francuzi su oko grada izgradili cijeli sustav utvrda, ali su Nijemci tijekom ofenzive napadali toliko jako da su neke od njih gotovo nestale s lica Zemlje. Procjenjuje se da je u cijeloj bitki ispaljeno oko 10 milijuna granata.

Na kraju su Francuzi uspjeli obraniti Verdun, ali su gubici bili toliko veliki da je bitka ostala upamćena kao „Verdunski mlin za meso“. Ipak, obrana Verduna postala je simbol francuskog otpora i hrabrosti.

Nijemci su pokušavali okružiti Pariz, no napravili su taktičku pogrešku skrećući prema jugoistoku, što je stvorilo prazninu između njihove 1. i 2. armije. Saveznici su to iskoristili i napali slabosti u njemačkim linijama. Iako su Nijemci bili blizu pobjede, 7. rujna francuska vojska je spasila situaciju dolaskom 6.000 rezervista taksijima iz Pariza, što je omogućilo iznenadni protunapad.

Do 9. rujna Nijemci su bili prisiljeni povući se prema rijeci Aisne, a njihova pobjeda u bitci postala je nemoguća. Bitka na Marni označila je propast Schlieffenovog plana i početak rovovskog ratovanja na zapadnom frontu, koje će trajati četiri godine. Za saveznike je ovo bila velika pobjeda koja je spriječila njemački brz napredak i promijenila tijek rata.

Planiranje ofenzive bilo je ubrzano zbog njemačkog napada na Verdun u veljači 1916. godine, što je ozbiljno ugrozilo francuske snage. Kako bi im pomogli, Britanci su odlučili pokrenuti napad na Sommi, planirajući ga za 25. ili 27. lipnja, ali loše vrijeme odgodilo je napad za 1. srpnja. Prvi udar bio je planiran s višesatnim bombardiranjem, no njemačke snage pripremile su duboke bunkere koji su pružili zaštitu od britanskih topničkih udaraca.

Početak napada bio je katastrofalan. Britanske divizije, uključujući irsku iz Tynesida i 34. britansku diviziju, napale su selo La Boisselle, ali su bile uništene njemačkom vatrom. Zamišljeni napad, kojem su prethodile mine i bombardiranje, nije uspio slomiti njemačku obranu, a gubici su bili užasni.

Tijekom borbi, britanske snage su uspjele osvojiti nekoliko ključnih položaja, no borbe su bile teške i gubitci ogromni. Cijela bitka bila je obilježena visokim gubicima na obje strane, a do kraja kolovoza, savezničke snage počele su koristiti novu tehnologiju – tenkove.

Tenkovi, iako spori i nepouzdani, donijeli su pomak na bojištu. U napadu 13. rujna 1916. godine, 50-ak tenkova krenulo je prema njemačkim linijama, a premda su mnogi uništeni ili pokvareni, nekoliko ih je uspjelo probiti linije i ostvariti važna osvajanja. Bitka je trajala još nekoliko mjeseci, no s velikim gubicima: 415.000 Britanaca i njihovih kolonijalnih vojnika, 195.000 Francuza i preko 500.000 Nijemaca. Na kraju, savezničke snage zauzele su 193 kvadratna kilometra teritorija, no cijena pobjede bila je nevjerojatno visoka, čineći Sommu najkrvavijom bitkom Prvog svjetskog rata.

Bitka je započela u korist Rusije, koja je napredovala prema Königsbergu (danas Kaliningrad), a njemački protunapad 20. kolovoza bio je odbijen. Međutim, Rusija je napravila ključnu pogrešku – njihova vojska je koristila radio za prijenos planova napada, ali bez šifriranja, što je Nijemcima omogućilo da potpuno prate njihove poteze i planove.

Njemačka vojska, pod zapovjedništvom Paula von Hindenburga i Ericha Ludendorffa, iskoristila je tu informaciju da reorganizira svoje snage. Njemački general von François postavio je zamku za rusku 2. armiju, presjekavši njihove opskrbne linije i dovodeći do masovnih predaja. Bitka je došla do vrhunca uništenjem ruske 2. armije kod Frogenaua, dok je prva armija bila prisiljena na povlačenje.

Nakon gotovo potpunog uništenja 2. armije, ruski zapovjednik Aleksander Samsonov, suočen s katastrofalnim porazom, odlučio je izvršiti samoubojstvo, dok je zapovjednik 1. armije, Paul von Rennenkampf, morao povući svoje snage iz Pruske.

Bitka je završila njemačkom pobjedom, a Hindenburg je inzistirao da bitka nosi naziv po Tannenbergu, što je bila referenca na slavnu bitku iz 1410. godine, kada su slavenske snage pobijedile Teutonske vitezove. Iako je Hindenburg kasnije preuzeo svu slavu za ovu pobjedu, mnogi su smatrali da je njegov doprinos bio manje značajan nego što je tvrdio.

Posljedice bitke bile su strašne za Rusiju, koja je izgubila oko 30.000 mrtvih i ranjenih, te 95.000 zarobljenih, dok su Nijemci imali oko 20.000 žrtava. Bitka kod Tannenberga bila je veliki udarac za rusku vojsku, ali i velika moralna podrška za Njemačku u prvim danima rata.