Glavni cilj ove ofenzive bio je slomiti njemačku obranu i rasteretiti francuske snage koje su bile pod velikim pritiskom u bitci kod Verduna. Saveznici su željeli probiti njemačke linije i postići odlučujući uspjeh koji bi mogao promijeniti tijek rata. Međutim, planovi su se vrlo brzo pokazali nerealnima. Prvog dana bitke britanska vojska pretrpjela je katastrofalne gubitke – više od 57.000 vojnika bilo je ubijeno, ranjeno ili nestalo, što je najteži dan u povijesti britanske vojske.

Tijekom sljedećih mjeseci bitka se pretvorila u iscrpljujuće rovovsko ratovanje. Saveznici su neprestano pokušavali napredovati kroz blatna polja i preko snažno utvrđenih njemačkih položaja. Uvjeti na bojištu bili su stravični: vojnici su se borili u blatu, pod neprestanim artiljerijskim granatiranjem i u prisutnosti smrti na svakom koraku. U toj je bitci prvi put upotrijebljen tenk, no njegova je učinkovitost bila ograničena zbog tehničkih problema i neprikladnog terena.

Do kraja bitke, saveznici su uspjeli napredovati svega desetak kilometara, a cijena tog skromnog uspjeha bila je stravična. Ukupan broj žrtava procjenjuje se na više od 1,2 milijuna ljudi. Britanci su izgubili oko 420.000 vojnika, Francuzi oko 200.000, a Nijemci gotovo pola milijuna.

Iako nije donijela odlučujuću pobjedu, Bitka na Sommi imala je veliki strateški i psihološki značaj. Iscrpila je njemačke snage i pokazala koliko je rat postao razoran i bespoštedan. Također je označila početak promjena u vođenju ratovanja, uključujući razvoj nove vojne tehnologije i taktika. Danas se Bitka na Sommi smatra simbolom besmislenog krvoprolića i patnje koje je Prvi svjetski rat donio milijunima ljudi.

Njemački plan bio je slomiti francusku vojsku napadom na Verdun, grad koji je imao velik vojni i emocionalni značaj za Francuze. Cilj nije bio samo osvojiti grad, već natjerati Francuze da ga brane po svaku cijenu, uz ogromne žrtve. Njemačka vojska je isprva napredovala, ali je francuska obrana, pod vodstvom generala Pétaina, zaustavila prodor. Njegova poruka "Ne smiju proći!" postala je simbol otpora.

Borbe su trajale mjesecima u teškim uvjetima – rovovi, blato, artiljerijska paljba i stalne žrtve. Do kraja bitke, obje strane su izgubile stotine tisuća vojnika. Procjenjuje se da je ukupno oko 700.000 ljudi bilo ubijeno, ranjeno ili nestalo.

Iako su Francuzi obranili Verdun, niti jedna strana nije ostvarila odlučujuću pobjedu. Bitka je pokazala brutalnost Prvoga svjetskog rata i koliko su visoku cijenu morale platiti obje strane za male teritorijalne dobitke.

Na početku rata Rusija je brzo mobilizirala svoju vojsku i krenula u ofenzivu protiv Njemačke kako bi pomogla Francuzima na Zapadnom frontu. Dvije ruske armije napale su istočnu Prusku s ciljem brzog napredovanja. Njemačka vojska, iako brojčano slabija, uspjela je zahvaljujući brzoj organizaciji, željezničkom prometu i presretanju ruskih poruka zauzeti povoljan položaj.

Bitkom su zapovijedali njemački generali Paul von Hindenburg i Erich Ludendorff, dok su ruske trupe bile pod vodstvom generala Samsonova i Rennenkampfa. Njemačka vojska koncentrirala je svoje snage protiv Samsonovljeve armije, opkolila je i gotovo potpuno uništila. Više od 90.000 ruskih vojnika je zarobljeno, a deseci tisuća su poginuli. General Samsonov, suočen s porazom i odgovornošću, izvršio je samoubojstvo.

Bitka kod Tannenberga bila je veliki moralni i strateški uspjeh za Njemačku. Iako nije trajno riješila situaciju na Istočnom frontu, spriječila je rusko napredovanje i učvrstila položaj njemačkih snaga. Ujedno je podigla ugled Hindenburga i Ludendorffa, koji su kasnije postali ključne figure u njemačkoj vojnoj i političkoj sceni.

Ova bitka pokazuje koliko brzo se situacija može promijeniti u ratu te kolika je važnost komunikacije, logistike i strategije. Iako se vodila na početku rata, Bitka kod Tannenberga ostala je zapamćena kao jedan od najznačajnijih njemačkih trijumfa u cijelom sukobu.

Cilj saveznika bio je zauzeti tjesnac Dardanele, kako bi otvorili put do Crnog mora i uspostavili vezu s Rusijom, koja se borila na Istočnom frontu. Također su željeli izbaciti Osmansko Carstvo iz rata. Prvo su pokušali proboj morskim putem, ali su njihove ratne lađe potopljene ili oštećene zbog mina i osmanske artiljerije.

Nakon toga uslijedilo je iskrcavanje vojnika na Galipoljski poluotok, ali je otpor bio mnogo jači nego što su saveznici očekivali. Osmanske trupe, pod vodstvom generala Mustafe Kemala (kasnijeg Atatürka), žestoko su branile teritorij. Borbe su bile krvave i teške, uz velike gubitke na obje strane. Vojnici su umirali ne samo od metaka i granata, već i od bolesti, gladi i vrućine.

Nakon mjeseci rovovskih borbi, bez većeg napretka, savezničke snage su se povukle početkom 1916. godine. Bitka kod Galipolja završila je pobjedom Osmanskog Carstva, a za saveznike je to bio jedan od najvećih poraza u ratu.

Za Tursku, Galipolje je postalo simbol otpora i junaštva. Za Australiju i Novi Zeland, čiji su vojnici (ANZAC) masovno poginuli, bitka ima poseban značaj i svake se godine obilježava ANZAC Day – u čast poginulim vojnicima.

Bitka kod Galipolja pokazala je koliko su strateške greške, podcjenjivanje protivnika i loša priprema mogli dovesti do ogromnih žrtava. Ostala je zapamćena kao jedna od najtragičnijih epizoda Prvoga svjetskog rata.

Bitka je bila izuzetno važna za Italiju jer su tijekom nje talijanske trupe željele osvojiti kontrolu nad područjem koje je bilo strateški važno za daljnje napredovanje. Glavna strategija talijanske vojske bila je obrana utvrda uz rijeku Soču, kako bi spriječili napredovanje protivničkih trupa. Međutim, u jeku bitke, tijekom intenzivnih borbi, talijanske trupe su imale vrlo visoke gubitke i nekoliko puta morale povući svoje snage.

Bitka kod Kobarida postala je poznata i po svojim brutalnim uvjetima u kojima su borbe bile vođene, te po vrlo velikim žrtvama koje su bile na obje strane. Za tu bitku su karakteristični neprekidni napadi, s visokim brojem poginulih i ranjenih, te zbog činjenice da su bitke bile usmjerene protiv različitih saveznika tijekom rata.

Glavni cilj bitke bio je kontrola mora, jer su obje strane nastojale osigurati pomorsku dominaciju i spriječiti neprijatelja da blokira njihove pomorske rute. Britanci su željeli uništiti njemačku flotu i tako osigurati siguran pristup Atlantskom oceanu. S druge strane, Njemačka je željela iskoristiti svoju flotu da napadne Britance i slabi njihovu pomorsku moć.

Bitka je počela s iznenadnim sukobom između britanskih i njemačkih brodova. Iako je njemačka flota početno ostvarila nekoliko uspjeha, Britanci su imali znatnu većinu brodova i brodskih posada, te su ubrzo počeli jače napadati. Unatoč borbama koje su se nastavile cijelu noć, bitka nije donijela odlučujuću pobjedu ni jednoj strani.

Na kraju, Britanci su izgubili 14 brodova i 6.000 vojnika, dok su Njemačani izgubili 11 brodova i oko 2.500 vojnika. Iako su Britanci pretrpjeli veće gubitke, bitka nije bila odlučujuća. Iako su obje strane tvrdile da su pobijedile, Jutland je u konačnici zadržao pomorsku nadmoć Britanije, koja je nastavila blokirati njemačke luke i održavati kontrolu nad Atlantskim pomorskim putem.

Bitka kod Jutlanda bila je važna jer je pokazala snažnu i destruktivnu snagu pomorskih bitaka u modernom ratovanju, ali i istaknula ograničenost pomorskih sukoba kada je riječ o odlučujućim rezultatima. Niti jedna strana nije uspjela ostvariti potpuni strateški cilj, a pomorska ravnoteža se nije bitno promijenila.

Bitka kod Ypresa bila je važna jer se radilo o velikom pokušaju njemačke vojske da probije liniju saveznika na zapadnom frontu. Ypres je bio strateški važan grad jer je bio smješten na ključnom mjestu za održavanje veze između britanske i francuske vojske. Bitka je bila također poznata po tome što je bila jedno od prvih masovnih korištenja otrovnih plinova u ratovanju, a to je dodatno povećalo brutalnost i strahote bojišta.

Njemačka vojska pokušala je opkoliti i slomiti saveznike, ali nisu uspjeli probiti front. Saveznici su uspjeli zadržati grad i liniju, ali uz velike gubitke. Bitka kod Ypresa postala je poznata i po ogromnom broju žrtava, jer su borbe bile izuzetno krvave i iscrpljujuće. Također, okolna područja bila su uništena i prekrivena rovovima, što je dovelo do strašnih uvjeta za vojnike.

Druga bitka kod Ypresa, koja se održala 1915. godine, bila je najpoznatija po tome što su Njemačani prvi put upotrijebili otrovne plinove, što je predstavljalo novinu u ratnoj taktici. Plinovi su izazvali strašne patnje i smrt mnogih vojnika, ali nisu bili odlučujući faktor u pobjedi.

Bitka kod Ypresa ostala je simbol stradanja i junaštva. Ypres je postao poznat kao jedno od najkrvavijih bojišta rata, a Ypreski rovovi postali su mjesto gdje su saveznici pružali žestok otpor protiv njemačkih napada.

Na početku rata, Austro-Ugarska vojska, pod zapovjedništvom generala Oskar von Buddenburga, pokrenula je ofenzivu prema Beogradu s ciljem brzog zauzimanja Srbije. Srbi su se povukli prema unutrašnjosti zemlje, ali su uspjeli zaustaviti napad kod Kolubare, gdje su se sukobili s neprijateljem.

Bitka kod Kolubare bila je važna jer su srpske trupe prešle iz obrane u napad, zahvaljujući izvanrednoj strategiji koju je vodio general Stepa Stepanović. Srbi su uspjeli potpuno slomiti austrougarsku ofenzivu i prisiliti neprijatelja na povlačenje. Unatoč velikim gubicima na obje strane, Srbi su sačuvali svoju neovisnost i sačuvali glavni grad Beograd.

Bitka je bila posebno značajna jer je pokazala da malim, ali odlučnim vojskama može biti omogućena pobjeda protiv brojnijih i bolje opremljenih protivnika. Na kraju bitke, oko 120.000 austrougarskih vojnika bilo je zarobljeno ili poginulo, dok su Srbi pretrpjeli približno 40.000 gubitaka.

Bitka kod Kolubare postala je simbol srpskog otpora i junaštva, a uspjeh u ovoj bitci imao je velik moralni utjecaj na cijeli narod. Bitka je također označila prekretnicu u ratovanju na Balkanu, jer je osujetila austrougarske planove za brzi završetak rata u korist Saveznika.