Samo Bog ima puninu štovanja.

Svi apostoli, osim Ivana, umrli su mučeničkom smrću

-Leopold Bogdan Mandić

-Marko Križevčanin

Bio je učenik Bernardina Sijenskoga, kojemu pomaže u reformi reda. Bio je inkvizitor protiv franjevaca-buntovnika (fraticelli). Kasnije je bio apostolski legat u raznim zemljama te gorljiv protuhusitski propovjednik, koji obilazi cijelu srednju Europu i propovijeda križarski rat protiv Turaka.

Studirao je pravo na Sveučilištu u Perugi. Bio je pravnik u Napulju. Po nalogu kralja Ladislava, postao je sudac u Perugi. Oženio se kćerkom najbogatijeg čovjeka u gradu. Za vrijeme građanskog rata, završio je nepravedno u zatvoru, a žena mu je umrla. Budući da se oženio neposredno prije rata, nije stigao konzumirati brak. Zbog oduzete imovine, narušena društvenog položaj i smrti supruge, odlučio se povući iz svjetovnog života i postao je franjevac.

Kao glasoviti propovjednik putovao je širom Europe, a ljudi su dolazili u velikom broju da ga čuju. Zabilježena su čudesna ozdravljenja, kada je položio križ na bolesnike. U Češkoj je obratio mnoge husite. Nagovarao je despota Đurađa Brankovića da sa svojim narodom prijeđe na katolicizam. Kad su u lipnju 1456. Turci pod Mehmedom II. udarili na Beograd, Kapistran je skupio četu križara, sastavljenu od franjevaca, seljaka, građana i profesionalnih vojnika, te je 22. srpnja uz Janka Hunyadija nanio Osmanlijama težak poraz.

Napisao je više djela, te rasprava i pisama, koja su djelomično objavljena.

Podlegao je kugi, koja je harala kršćanskim taborom, 23. listopada 1456. u Iloku, gdje je i pokopan, kako je zatražio u svojoj oporuci. Želja mu je bila da u Iloku trajno borave franjevci, što mu se i ostvarilo, premda je grad bio u turskim rukama oko 160 godina. U Iloku se nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana i njegova slika iznad oltara.

Istok slavi Preobraženje Isusovo od 7. stoljeća. Zapadna crkva unijela ga je u svoj kalendar tek 1457. godine, i to u slavu pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama kod Beograda. Zaslužni za tu pobjedu nad Turcima bili su Janko Hunjadi i Ivan Kapistran čime su zaustavili prodor Turaka ka sjeveru. Obojica su kratko nakon pobjede umrli, prvi u Zemunu, a drugi u Iloku.

Nakon školovanja u Oxfordu, u dobi od 16 godina je po želji oca, koji je bio sudac, stupio u pripravništvo kod New Inn, jedne od četiri tradicionalne odvjetničke komore ("bar") u Engleskoj. U dobi od 24 godine je, zadovoljivši kriterije za samostalno obavljanje odvjetništva, postao ovlašteni odvjetnik. Pragmatični zahtjevi obrazovanja za potrebe bavljenja pravom nisu ga odvratili od stjecanja najšireg znanja, te je kao iznimni erudit postao intelektualcem europskog glasa.

Prema procjeni engleskoga kralja Henrika VIII., Thomas More je bio među najboljim tadašnjim znanstvenicima. Bio je humanist i prijatelja Erazma Roterdamskog. More je bio čovjek čestita karaktera, nježne duhovnosti i britka uma. Bio je izuzetan odvjetnik, dobro upućen i u teologiju.

Godine 1516. je u Leuvenu u Belgiji objavljena njegova knjiga Utopia (urednik tog izdanja je bio Erazmo Roterdamski, najugledniji znanstvenik toga doba), gdje je u formi romana raspravio pitanja političke teorije i ideala savršenog društva, polazeći od najboljih europskih tradicija, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih poredaka u kršćanskoj Europi. Kao jedan od ideala je postavio načelo vjerske tolerancije, koje u tadašnjoj Europi (i zapravo nigdje) još nije postojalo. To je njegovo djelo postalo klasikom političke misli. Nekoliko stoljeća kasnije su ga Friedrich Engels i Karl Marx uvrstili među junake komunizma jer mu se u Utopiji predbacuje komunistički stav.

Iz prvog braka s Jane Colt, s kojom se oženio 1505. godine, imao je četvero djece: Margaret, Elizabeth, Cicely i Johna. Nakon smrti supruge Jane 1511. god., oženio se s udovicom Alice Middleton, koja je iz prvoga braka imala kćer Margaret. Za ono vrijeme doista neobično, osigurao je vrhunsko klasično obrazovanje i za svoju žensku djecu. Tu je praksu nerijetko morao objašnjavati čak i najprosvjećenijim ljudima svojega doba, koji su redom smatrali neprimjerenim da se ženskoj djeci - u bogatim kućama toga doba njima se davala poduka u finom ručnom radu, poznavanju stranih jezika, u lijepim manirima, te u znanjima potrebnima da se upravlja kuharicama i sluškinjama - daje poduka iz klasičnog grčkog i latinskog jezika, i to studiranjem klasičnih djela književnosti, povijesti, filozofije, astronomije i drugih temeljnih znanosti.

Nakon više drugih visokih dužnosti u državnoj vlasti, u listopadu 1529. godine je postao Lord Kancelar (drugim riječima: premijer Engleske). Kada je kralj Henrik VIII. tražio od Morea podršku u njegovom nastojanju da ishodi poništenje braka s kraljicom Katarinom, More nije pružio podršku toj namjeri. U tim je trenutcima od španjolskog veleposlanika opisan kao "dobar sluga kraljici". Kada ga je u travnju 1532. godine kralj zatražio da mu katoličko svećenstvo prisegne na odanost kao poglavaru Engleske Crkve, More je u svibnju iste godine podnio ostavku na dužnost lorda kancelara.

U vrijeme kada su europske sile uglavnom stale na stranu Pape, a protiv Henrika VIII. u njegovom nastojanju da podčini crkvene poslove svojoj volji (u to doba, Crkva je obavljala poslove socijalne skrbi, obrazovanja i zdravstva, te je za financiranje tih svrha raspolagala možda trećinom svih zemljišnih posjeda u kraljevstvu: Henrikovi dvorani će kasnije pretvoriti brojne samostane u svoje dvorce, a crkvene posjede u osnove novoproizvedenih grofovskih i barunskih loza), kralju je bilo izrazito važno da Thomas More prisegne odanost kralju kao poglavaru Engleske crkve. Također je kralju bilo važno da More prisegne odanost njegovoj novoj supruzi Ani Boleyn kao kraljici i djeci A. Boleyn kao legitimnim nasljednicima ispred princeze Marije, Henrikove kćeri iz braka s Katarinom Aragonskom. More se o tim zahtjevima - prisegu su pod prijetnjom smrtne kazne morali polagati svi ljudi znatnijeg društvenog statusa u Engleskoj - nije htio očitovati, zajedno s biskupom sv. Ivanom Fisherom. Međutim, uputio je svoju djecu da polože prisegu, zacijelo imajući u vidu da prema katoličkom nauku prisega dana pod prisilom nije važeća.

Nakon što nije htio nazočiti na krunidbi Ane Boleyn u svibnju 1533., optužen je zbog korupcije, a poslije i zbog raznih drugih djela. Od tih se optužbi More - ugledna osoba čijem karakteru nije bilo prigovora, te jedan od najboljih pravnika svojega vremena - uspješno obranio.

More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje kraljeva prava. More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i da je u svim stvarima nadređen Crkvi.

Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik Richard Rich, koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je vrhovni poglavar Crkve Papa, a ne Kralj (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenog 1534. je za "zlodjelo" osporavanja prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni Magna Chartai (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima, kako su u krilu Crkve tumačeni od njenih početaka. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš taj konkretni ("protuustavni") Zakon o vrhovništvu (engl. Act of Supremacy) bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.

Kralj je odredio da se Morea ne mora pogubiti na način predviđen za izdajice, nego da je dovoljno da mu se odrubi glavu. Smrtna kazna je izvršena 6. srpnja 1535. godine.

Papa Lav XIII. ga je kanonizirao zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom 1886. godine. Proglašen je zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, jer je svoje "neotuđivo dostojanstvo savjesti" znao posvjedočiti sve do mučeništva. Zajedno sa sv. Ivanom Fisherom, njegov se spomen održava 22. lipnja 2020. god., na dan kada je 1535. godine bilo održano pogubljenje sv. Ivana Fishera.

Od 1980. godine, Thomasa Morea, kao "mučenika reformacije", zajedno sa sv. Ivanom Fisherom spominje i Anglikanska crkva, na obljetnicu Moreove smrti 6. srpnja.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krijepost nego plemstvo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i pobožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uzeo je ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpočeo je svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala da ode u misiju u Afriku, ali je prilikom boravka tamo obolio pa se morao vratiti nazad u Španjolsku.

13. lipnja 1231.  umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Zanimljivo je da mu je tijelo s vremenom istrunulo, ali jezik je ostao čitav.

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako izvanredna čuda kao što je tvorio po sv. Antunu i na njegov zagovor. Sv. Antun proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Često puta, pojavio se, sv. Antun na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovijede grijehe, za koje je samo Bog znao.

Kao gvardijan u samostanu u Puyu susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Sv. Antun zaštitnik je franjevačkog reda, četiriju biskupija (Padova, Lisabon, Paderborn i Hildesheim), Portugala, Tivta, zaljubljenih, bračnih drugova, žena, djece, putnika, potlačenih i siromaha. U narodu se smatra pomoćnikom kod neplodnosti i porođaja te zaštitnikom od demona, groznice, kuge, brodoloma, rata, vodene bolesti (hidropsije, od koje je i sam bolovao) i očnih bolesti. Zabilježeno je da su udavače preporučivale sv. Antunu u izboru muža. Svetačke oznake su mu ljiljan, procvjetali križ, riba, knjiga i plamen, a od renesanse se prikazuje s djetetom Isusom u naručju.

Najpoznatija pobožnost jest tzv. »Trinaest utoraka sv. Antuna«, koja se sastoji od posta (»žežinjanje«), molitve devetnice, nerijetko krunicom sv. Ante uz tzv. »lize« (obilaženje oko oltara ili svečeva kipa na koljenima) i bogoslužja trinaest utoraka zaredom prije Antunova, na trinaest Antunovih »gracija« (milosti).

U Piacenzi se razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svojega grada. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari. Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Premda nije bio praktični vjernik, Rok je na njega ostavio izvanredan dojam te se obratio, a Pallastrelli je Roka prihvatio i njegovao dok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuo je 16. kolovoza 1327..

Štovanje ovoga svetca uvelike su proširili franjevci i kapucini. U Rimski martirologij unio ga je papa Grgur XIII. Taj unos kasnije potvrđuje i papa Urban VIII. Po vrhu, koji je po njemu dobio ime, dobio je ime i istoimeni tunel, drugi najduži u Hrvatskoj, na autocesti Zagreb-Split. Spomendan mu je 16. kolovoza. Zaštitnik je mnogih mjesta.

 Zaštitnik je oboljelih od gube, kuge i kolere (i općenito od zaraznih bolesti), invalida, kirurga, protiv bolesti životinja (posebice pasa). Na dan sv. Roka, Rokovo, postoje tradicije hodočašćenja svetištima. U Hrvatskoj, vjernici župa Hreljin, Kostrena, Krasica, Kukuljanovo, Praputnjak, Škrljevo i Zlobin hodočaste Majci Božjoj Trsatskoj. U neretvanskom kraju, vjernici posebno slave sv. Roka od 1761. godine, a hodočaste mu na kapelicu na vrhu brda Rujnice, s desne strane obale Neretve. U Medovu Docu sv. Roko se štuje od 1760. godine kada je izgrađena crkva.

Nakon što je u 3 godine pustinjačkog života dosta sazrio, preuzeo je vodstvo jedne samostanske zajednice u Vicovaru (također u pokrajini Lazio). Benedikt je nastojati uvesti bolji red u samostan, što se nije svidjelo svim monasima, te su ga čak otrovali. Iz Vicovara se vraća u Subiaco, gdje se oko njega potom okuplja nova samostanska zajednica. Tijekom narednih 30 godina po tom uzorku nastaje mreža od 30 samostana, svi pod duhovnim vodstvom sv. Benedikta.

Čak i među tim monasima, ima mnogih koji odbacuju Benediktovu strogu disciplinu, te 529. godine on izbjegava novi pokušaj trovanja; napušta tada Subiaco. Podržan odanim redovnicima, osniva iste godine veliki samostan u Montecassinu, koji će u narednim stoljećima postati žarište europskog monaštva, znanosti i kulture.

Pri kraju svojega života, zapisuje svoja pravila monaškog života u jednu knjigu: Pravila svetog Benedikta. Život redovnika utemeljen je kod sv. Benedikta na zavjetima siromaštva (redovnik se odriče svakog posjeda, prenoseći čak i samo svoje pravo da bude vlasnik bilo čega na redovničku zajednicu), čistoće (redovnik se ne odriče samo prava da ima seksualni život i zasnuje obitelj, nego se zavjetuje da će izbjegavati i suzbijati požudne misli) i poslušnosti prema redovničkoj zajednici (koja izabire svojega opata, koji potom nosi većinu autoriteta; opat ne upravlja ćudljivo i okrutno, kako bi redovnicima bilo moguće da spremnu poslušnost grade kao krjepost, tj. kultiviranu vrlinu). Geslo sv. Benedikta je "ora et labora" - "moli i radi": opat se mora pobrinuti da svaki monah radi, kako bi redovnička zajednica korisnim učinkom zavrjeđivala svoje postojanje. Propisuje se obveza zajedničkog jela (koje je suzdržano, ali je redovnicima zabranjeno da si bez dopuštenja opata određuju dodatni preteški post i druga trapljenja) i molitve (koja međutim ne smije trajati toliko dugo da bi redovnicima oduzimala previše vremena od rada); opat ima ovlasti da sankcionira redovnike koji su nemarni u izvršavanju svojih obveza. Sveti Benedikt postavlja viziju redovničkog života prožetog disciplinom, ali s ritmom i odmjerenošću povezanima s razboritošću (diskrecijom). Pravila sv. Benedikta će u narednim desetljećima biti prihvaćena u mnogim samostanima diljem Europe. Diljem Europe su se raširili benediktinski samostani i opatije, koje će primiti znatnu podršku od svjetovnih vladara i zauzvrat širiti književno znanje, umjetnost i unaprjeđivati obrte: benediktinski red je ostvario odlučan utjecaj u razvoju europske kulture i civilizacije. Benediktinski pristup odnosima autoriteta - gdje opat ima izraziti autoritet, koji se međutim izvršava u ljubavi i strpljivosti, a ne u nasilju i svađi - postati će tijekom Srednjeg vijeka uzor za cjelokupni društveni život u Europi.

I kasnije nastali samostanski redovi imaju pravila koja su uvelike oblikovana po temeljnom uzoru onih koje je napisao sv. Benedikt: sva ona bez iznimke obuhvaćaju temeljni stav poslušnosti i uzajamne odanosti (ljubavi) između redovnika. Još za Benediktova života, uspostavljena je ženska grana benediktinskog redovništva. Na čelu ženskog samostana u blizini Montecassina bila je sveta Skolastika, za koju se obično navodi da je bila sestra blizankinja sv. Benedikta.

Benedikt je umro u Montecassinu 21. ožujka 543. Proglašen je svetim 1220. godine, a spomendan mu se od 1964. god. obilježava u Katoličkoj Crkvi na dan 11. srpnja (u benediktinskim samostanima se i danas obilježava spomen na dan njegove smrti, 21. ožujka⁾. Njegov životopis napisao je ubrzo papa Grgur Veliki (590.-604.) u svojim Dijalozima. Papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. svecem zaštitnikom Europe. Grob mu se do danas nalazi u sklopu Opatije Montecassino. U ikonografiji se sv. Benedikta obično prikazuje kao opata sa štapom i knjigom svojih pravila u ruci, a kraj njega često stoji gavran - u spomen legende da mu je tijekom života u osami u njegovoj mladosti hranu donosio gavran.

Nakon jednog ukazanja 1428. godine, prema kojem je trebala pomoći mjesnom vojnog zapovjedniku francuskih snaga Robertu de Baudricourtu, u jednoj bici koja se vodila nekoliko kilometara od njezina sela, odjevena u jadnu pastirsku odjeću Ivana je utrčala u središte bitke spremna za borbu. Djevojčicu je opazio Robert de Baudricorut koji ju je potom izbavio iz bitke. No, situacija se za Francuze na bojnom polju nije kretala u najboljem pravcu. Naglo se pogoršala nakon 12. listopada 1429. kada su engleske snage stegle obruč oko Orléansa. Poslije toga Ivana posjećuje Roberta de Baudricourta i tvrdi kako je nju Bog poslao da pomogne Francuzima da otjeraju Engleze i da se dofen Karlo VII. okruni za francuskog kralja. U tom razgovoru uspijeva uvjeriti Baudricourta da joj ugovori prijam kod Karla VII.

Mlada i neuka Ivana Orleanska, na čelu samo nekoliko stotina Francuza, zauzela je 29. travnja 1429. grad Orléans i natjerala engleske osvajače u panični bijeg. Snažni oslobodilački zanos zahvatio je potom cijelu Francusku. Toj mladoj seljanki, rođenoj 1412., kojoj su "glasovi s neba" naredili da spasi Francusku od engleskih osvajača, povjerio je kralj Karlo VII. vodstvo jednog odreda. Ona je oslobodila opsjednuti Orléans, pobijedila Engleze kod Pataya, a zatim povela kralja na krunidbu u Reims. Kod Compiègnea pala je, međutim, u ruke pristaša engleskoga kralja, koji su je izručili Englezima. Crkveni sud ju osuđuje, po diktatu Engleza, na smrt kao krivovjerku i vješticu. Spaljena je živa na lomači 30. svibnja 1431. u Rouenu. Mrtva junakinja rehabilitirana je prigodom revizije procesa 1456., a Katolička crkva (papa Benedikt XV.) proglasila ju je 16. svibnja 1920. sveticom. Druga nedjelja u mjesecu svibnju, posvećena njezinoj uspomeni, slavi se u Francuskoj kao nacionalni praznik.

Spomendan joj je 30. svibnja.

Rođen je u dobrostojećoj kršćanskoj obitelji u mjestu Stridon, a otac mu je Euzebije. Poznato je da je imao sestru i mlađega brata Pavlinijana. Po tadašnjem običaju, Jeronim nije bio kršten kao dijete, nego je dugo živio kao katekumen.  Još kao dječak, 360. godine otišao je na studij gramatike, retorike i filozofije u Rim. Učitelj mu je bio Elije Donat, a tu je upoznao i prijatelja Rufina. Kršten je pri kraju studija, a sigurno prije 24. rujna 366. godine. Nakon krštenja upoznao je neke redovničke zajednice u Rimu, što ga je oduševilo. Zatim se je vratio u rodni kraj, te potom otputovao u glavni grad Galije Trier, gdje je radio kao službenik u državnoj upravi. Oko 370. godine napustio je svjetovni život te se posvetio redovništvu i vjeri.

Jeronim je preko Carigrada otišao u Antiohiju, gdje je, s prekidima, boravio gotovo deset godina. Antiohija je tada bila važno središte ranokršćanske znanosti. Tada je ozbiljnije proučavao Bibliju. Usavršio je znanje grčkoga i hebrejskoga jezik. Živio je u redovničkoj zajednici. Pristao je da ga antiohijski biskup Paulin zaredi za svećenika, uz uvjet da ostane redovnik. Godine 379. ili 380. otišao je u Carigrad, gdje je slušao i upoznao Grgura Nazijanskoga.

Na poziv pape Damaza 382. otputovao je u Rim, te je postao papinim tajnikom. Živio je u redovničkoj zajednici koju su osnovale bogate udovice Marcela, Paula i njezina kći Eustohija. Tada je za papu preveo mnoge spise, na temelju čega neki srednjovjekovni životopisi tvrde da je bio imenovan kardinalom, kako je i prikazivan u kasnijoj ikonografiji. Nakon Damazove smrti u prosincu 384. očekivalo se je da će Jeronim postati papa, no to se nije ostvarilo.

Svojim žustrim polemikama stvorio si je mnoge neprijatelje, pa je 385. napustio Rim te iz luke Ostije krenuo prema Jeruzalemu. Jeronim je u Betlehemu boravio 34 godine. To je najplodnije razdoblje njegova života. Među ostalim, tada su nastali njegovi prijevodi Biblije, komentari Pavlovih poslanica, biblijski komentari proročkih knjiga te prijevodi teoloških djela na latinski. Sudjelovao je u mnogim polemikama. Došao je u sukob s mnogim biskupima i teološkim velikanima svojega vremena, a polemizirao je i s heretičkim piscima. U kritičkim je odnosima bio i s Augustinom, koji nije pohvalno ocijenio njegov prijevod Biblije.

Zapadna crkva slavi ga kao jednoga od četvorice velikih crkvenih otaca, zajedno s Ambrozijem, Augustinom i Grgurom Velikim. Po svetom Jeronimu nazvan je Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu.

U predaje spada tvrdnja da je sv. Jeronim bio teške i svadljive naravi. U to se uklapa navodna njegova izjava "Oprosti mi, Gospode, jer sam Dalmatinac!" Međutim, potvrde za to u njegovim spisima nema. Teškoj naravi u prilog mogu se pripisati oštre polemike u koje se je upuštao cijeloga svojega života.

Jeronimova djela dijelimo na prijevode i autorske tekstove, koji se mogu razvrstati na teološka tumačenja i korespondenciju. Od njegovih prijevoda svakako je najpoznatiji prijevod Biblije na latinski, poznat pod nazivom Vulgata.

Papa Damaz I. uzeo je Jeronima za svojega tajnika. Tada je Jeronim proveo reviziju latinskoga prijevoda četiri evanđelja i psalterija. Taj mu je angažman donio velik ugled i (neispunjeno) očekivanje da će postati papa. Godine 391., u Palestini, počeo je prevoditi Bibliju s originalnoga hebrejskoga i aramejskoga teksta, te ga je završio 406. godine. Naziv Vulgata za taj prijevod koristi se od 13. stoljeća. Tridentski sabor proglasio je Vulgatu službenim prijevodom Biblije u Katoličkoj crkvi.

Rodio se oko 1588. godine u Križevcima. Najprije je pošao u vojnu školu, poput svoga oca, ali je ubrzo promijenio životni odabir. Osnovnu izobrazbu je vjerojatno stekao u rodnom gradu, a zatim je završio isusovačku gimnaziju u Beču (1600.-06.). Humanističke znanosti i filozofiju je studirao u Grazu u zavodu „Ferdinandeum” (1606.–11.). U spomenutom Zavodu bio je član marijanske kongregacije „Marijino Naviještenje”. Dana 20. ožujka 1609. proglašen je magistrom. Na početku profesorske karijere, kao svećenički kandidat zagrebačke biskupije, na Gregorijanskom sveučilištu JE studirao teologiju od 1611. do 1615. godine.

Postavši svećenik, vratio se u svoju biskupiju te je kratko vrijeme u Križevcima i okolici pastoralno djelovao. Petar kard. Pázmány pozvao ga je u Mađarsku te ga imenovao profesorom i ravnateljem sjemeništa u Trnavi. Zatim ga je imenovao ostrogonskim kanonikom (1616.) i arhiđakonom u Komárnom (1618.). Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak, kod Košica, koja je tada bila vlasništvo ostrogonskoga kaptola. Godine 1619. neuspješno je molio varadinskoga biskupa Jánosa Telegdija da ga oslobodi službi.

Košice su u to doba bile utvrda mađarskog kalvinizma.^] Zbog službe koju je obavljao, Marko je često putovao u Košice. Nakon nekog vremena, kalvinisti su naredili da se trojica svećenika (među njima i Marko) utamniče te da ih čuva straža od 10 vojnika. Optužili su ih da su 13. srpnja 1619., izazvali požar u gradu. Svećenici su uhićeni iako ne zbog navodnog podmetanja požara nego zbog nedopuštenog vjerskog djelovanja.^[13]

Za vrijeme ispitivanja i kalvinističkih zahtjeva da se odreknu „papističke” vjere, Marko je odgovorio: „Svojoj sam vjeri, pravoj vjeri, toliko odan, da sam u svakom trenutku spreman za nju dati i svoj život.” Zatim je uslijedilo mučenje. Za vrijeme tamničenja bilo im je zabranjeno jesti i piti. Zapovjednik vojske nudio je Marku opatiju u Széplaku ako prijeđe na kalvinizam, što je ovaj odbio.

Na kraju su, 7. rujna, Melkioru i Marku odrubili glave, a Stjepana dotukli udarcima po glavi te je on umro 8. rujna. Tijela su im nakon mučenja bačena u zahodsku jamu.

U ožujku 1620., njihovi su posmrtni ostatci prenešeni su u Alsó-Sebes, a zatim u Hertník. Od 1635. grofica Katarina šalje posmrtne ostatke u samostan klarisa u Trnavi gdje je njezina kćerka Marija Forgách bila poglavarica. Nakon ukidanja toga samostana, kosti mučenika su prenešene u uršulinski samostan u Trnavi 1784. godine. Kasnije je relikvija lubanje Marka Križevčanina pohranjena u ostrogonskoj bazilici.

Nadbiskup Pazmany otvorio je 1628. godine biskupijski proces kojim su se ispitale okolnosti mučeništva. Drugi istražni postupak za beatifikaciju mučenika proveden je 1661. godine. Postupak je ponovo pokrenut 5. srpnja 1855. godine. Od 22. rujna 1859. potvrđen im je naslov časnih slugu Božjih.^[17] Blaženima ih je proglasio papa Pio X., u Rimu, 15. siječnja 1905., a svetima papa Ivan Pavao II. u Košicama, 2. srpnja 1995. godine.

Spomendan sv. Marka Križevčanina je 7. rujna. U Košicama je na mjestu mučeništva potkraj 17. st. podignuta crkva te 1923. u košičkoj katedrali oltar njima u čast. Posvećene su mu brojne crkve i kapele u Hrvatskoj: Zagreb (1941.), Pofuki (1974.), Vratnik (1994.), Pomperovec (1999.), Lepa Ves (2003.), Donja Šemnica (2011.). Također postoji i kapela u Skradniku (2005.), u sklopu doma po njemu nazvanoga dobrotvornoga društva, koje je osnovano 1936. i obnovljeno 1994. godine. Posvećena mu je i kapela sv. Marka Križevčanina u rodnome gradu, a po njemu se zove i rimokatolička župa u Križevcima. Zaštitnik je Bjelovarsko-križevačke biskupije. Također jedna policijska kapelanija Vojnog ordinarijata Republike Hrvatske, PU koprivničko–križevačke županije nosi ime „Sveti Marko Križevčanin“, čiji se Dan kapelanije obilježava svake godine 6. rujna.

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...

–Povijesne okolnosti

–Datum slavljenja

–Zaštitnik čega?

–Zanimljivosti...