Kažu stariji mještani da su nekad davno, prije nego što su hodnici škole mirisali na novo, a dvorana imala krov koji ne prokišnjava, djeca iz Klinča Sela igrala nogomet na livadi iza škole. Kad bi lopta odletjela u kukuruz, sat vremena bi je tražili. Kad bi pala kiša, tjelesni se svodio na trčanje između lokvi.

I tako se pričalo godinama – da bi bilo lijepo imati novu školu. Al’ znaš kako to ide: “bilo bi lijepo” nije nikad dovoljno.
Sve dok se nije pojavio Dobroslav Gradinić.

Nije to bio čovjek koji bi šutio i čekao. Kad bi ušao u zbornicu, odmah bi se znalo – stigao je Gradinić. Glas mu je bio grlat, jak, prodoran, toliko da su ga, kažu, i vrane s krova čule. Kad bi nešto zatražio, nije pitao može li, nego kad će biti gotovo.

Najprije je podigao školu. Kažu da je nadzirao svaku ciglu, svakog majstora, svakog majmuna koji bi pokušao “skratiti kut”. Neki su ga se i bojali, ali svi su ga poštovali, jer se znalo – on ne grmi iz hira, nego iz srca. Kad su djeca prvi put sjela u nove klupe, znao je da je to tek pola posla.

“Bez dvorane to nije škola, to je pola škole!” znao je reći, onako, glasno da se čuje do općine.
I tako je počela nova borba.

Papiri su se gubili, obećanja su stizala i nestajala, rokovi se rastezali kao žvaka. A on – uporan kao klinčaselski hrast.
Kažu da je jednom u Zagrebu, na sastanku, lupio dlanom o stol tako da su fascikli poskakali. “Ne zanima me tko što ne može,” rekao je. “Ja pitam – tko će to napravit’?”

I napravilo se.

Kad su se vrata dvorane napokon otvorila, djeca su utrčala unutra kao da ulaze u čudo. Selo je disalo punim plućima, a Gradinić je samo stajao sa strane, ruku prekriženih, gledao parket i rekao:
“Eto, sad je to to.”

Od tog dana dvorana nije bila samo školska. Bila je svačija. Tu su trenirali nogometaši i karataši, plesali folkloraši, svirali tamburaši, održavale se priredbe, turniri i svadbe. Klinča Sela su dobila novo srce – veliko, toplo i uvijek otvoreno.

Danas, kad ga sretnu u selu, ljudi mu kimnu, a on samo odmahne rukom i kaže:
“Ma pustite to, djeca su najvažnija.”

Ali svatko tko prođe pored škole zna – bez njegova glasa, bez njegove tvrdoglave volje i one poznate rečenice “Ne može? O, može!”, ne bi bilo ni škole kakvu imamo, ni dvorane u kojoj odjekuje smijeh svake nove generacije.

Opis stare škole

Arhitektura i materijali

• Fasada je svijetla, vjerojatno obojena u blijedu bež / svijetložutu boju.

• Uzduž cijele zgrade jasno se vidi valoviti lim ili drvena obloga — tipičan materijal za starije škole, jednostavan za održavanje.

• Prozori su raspoređeni u pravilnim nizovima, veliki i pravokutni, u starom drvenom okviru tamnosmeđe boje.

  • Mnogi su grupirani po 2–3 okna zajedno, što daje ritam cijeloj fasadi.

• Krov je lagano nakošen, prekriven tamnim crvenkastim crijepom ili limom.

• Na krovu se vide dimnjaci, što sugerira da se nekad grijalo klasičnim sustavom (radijatori na lož ulje, drva ili ugljen).

Okoliš oko škole

• Zgrada je okružena obiljem zelenila:

  • S lijeve strane stoji veliko stablo čempresa/jele, koje dominira kadrom.

  • Iza škole rastu visoka listopadna drveća, što stvara osjećaj mirnog, gotovo seoskog okruženja.

  • Ispred su niži grmovi i cvijeće, vjerojatno uređeni školski vrt.

• U daljini se vidi čisto plavo nebo, a čak se primjećuje i mjesec, što znači da je fotografija snimljena ili rano ujutro ili predvečer.

• Atmosfera

• Cijela scena je okupana toplim, zlatnim svjetlom, tipičnim za kasno popodne.

• Djeluje mirno, nostalgično — kao tipična seoska škola kojoj priroda daje toplinu i šarm.

• Dodatni detalji

• Ispred škole može se uočiti osoba u donjem lijevom dijelu slike (vrlo mala), što daje osjećaj razmjera.

• Kroz kadar prolazi i jedna telefonska/električna žica, što je normalno u ruralnim sredinama.

1. Zgrada – osnovni oblik

Škola je:

• duguljasta,

• jednokatna (prizemlje + kat),

• s ravnim, izduženim volumenom,

• oblikovana u tipičnom stilu javnih zgrada iz doba 1960–1980-ih.

Zgrada nema dekoracija – sve je jednostavno, funkcionalno, gotovo strogo.

2. Fasada – boja, tekstura, stanje

Fasada izgleda kao:

• svijetla kremasto-žuta ili vrlo blijeda bež boja,

• površina je neravna, valovita – najvjerojatnije metalna obloga ili valovita ploča,

• na dijelovima se vidi sjena drveća, tako da fasada “treperi” u svjetlu kasnog popodneva.

Gornji kat i donji kat imaju različite zone, a između njih je horizontalna traka – najvjerojatnije betonska ili drvena greda koja dijeli etaže.

3. Prozori – broj, raspored, izgled

Ovo je najkarakterističniji dio škole.

Prozori na katu:

• poredani su u dugačkom nizu,

• svaki prozor ima tamni drveni okvir,

• svaki se sastoji od više manjih okana:

  • jedno veće okno, obično fiksno,

  • jedno manje koje se može otvarati,

• izgledaju dvostruko ostakljeni, ali starinskog tipa.

Najveći dojam je ritam: ponavljaju se u pravilnim razmacima pa zgrada izgleda kao niz ponavljajućih pravokutnika.

Prozori u prizemlju:

• raspored je sličan, ali manji i nešto gušće smješteni,

• donji dio djeluje tamniji zbog sjena drveća.

4. Krov – konstrukcija i detalji

• Krov je blago nakošen prema stražnjoj strani (nagib je mali, ali vidljiv).

• Prekriven je tamnim crvenkastim krovnim limom ili crijepom.

• Na krovu su vidljivi crveni dimnjaci – ima ih barem dva; mali su i kvadratni.

Dimnjaci daju stari šarm – podsjećaju na grijanje na lož ulje ili peći na drva.

5. Okoliš – drveće, grmlje, priroda

Ovo je vrlo slikovito.

Lijeva strana:

• Dominira ogromno zimzeleno stablo – najvjerojatnije jela ili čempres.

• Široke grane spuštaju se prema zgradi.

• Deblo je tanko i smeđe, visoko.

Desna strana:

• Vidi se visoko drvo sa svijetlom korom (možda breza).

• Lišće je gusto i baca velike sjene po fasadi.

Ispred škole:

• Niz nižih grmova i gustog zelenila,

• Bilje je uredno posađeno, kao mali školski vrt,

• U donjem lijevom kutu se nazire osoba, vrlo mala u kadru – što daje osjećaj razmjera.

6. Nebo, svjetlo i atmosfera

Svjetlo je ključno za dojam.

• Nebo je čisto, vedro, bez oblaka.

• Boja je nježno plava, prelazi u zlatno pri horizontu.

• U sredini neba vidi se mali bijeli mjesec – što znači da je rana večer ili kasno popodne.

• Sjene su duge i mekane, što govori da je sunce nisko.

Atmosfera je topla, nostalgična, kao ljetni kraj školske godine.

7. Opći dojam

Zgrada djeluje:

• jednostavno,

• staromodno,

• toplo u svjetlu dana,

• okružena zelenilom koje joj daje mir i šarm

Ali, što ako vam kažemo da se najljepše tajne kriju mnogo bliže?

Tamo gdje prestaje cesta i počinje šapat naših baka i djedova... u srcu našeg kraja.

Pozivamo vas na Noć muzeja u OŠ Klinča Sela!

Otkrijte tanku granicu između mita i stvarnosti. Naučite kako su nastale priče koje su oblikovale naš identitet.

Što vas čeka iza korica naše "žive" knjige?

• Staro vs. Novo: Usporedite toplinu rukom pisane i crtane legende s vizijom legende koju je stvorila umjetna inteligencija.

• Put znanja: Prošećite našim hodnikom "Mit ili istina" – usudite se testirati svoje znanje i otkriti koliko zapravo poznajete vlastiti zavičaj.

• Čitanje i istraživanje: Zavirite u legende koje se godinama prenose samo najhrabrijima.

  
  

Dođite, pročitajte, usporedite i doživite spoj tradicije i budućnosti.

📍 Gdje? Prostori OŠ Klinča Sela
📅 Kada? Petak, 30. siječnja od 17:00 do 19:00 sati.

Pridružite nam se i postanite dio legende koja tek počinje!

Martina Bašić