prepuni tuge,boli i plača 

vrati se slika kad Vukovar pada 

i kako nam ginu sestre i braća. 

 

Hrvatska krv se nedužna proli 

i bačena bješe u masovne rupe, 

o kako samo nepravda boli, 

oprosta nema za četničke trupe. 

 

Turobno bješe to krvavo doba, 

od majki duše zbog toga prazne, 

teško je ne znati sinu za groba 

i znati da zločin će proći bez kazne .

 

Pijani, bradati stvorovi bijedni 

dali će pravda stići vas ikad, 

Hrvatske krvi bili ste žedni 

i oprosta za vas neće bit nikad. 

 

S vremenom kažu da prolaze rane 

al zauvijek neke teško su breme, 

krvnici želim u ove dane 

da vam se zatre sjeme i pleme. 

 

Teški su dani pred nama sada, 

za braću i sestre mi palimo svijeće, 

vrati se slika kad Vukovar pada 

što hrvatski narod zaboraviti neće. 

Danas sam bila u Gradu Heroju, 

pod maglom skrivenu ugledam rijeku. 

Na tren je Dunav promijenio boju, 

mislim u žarko crvenu neku. 

 

Pomislim ma tebi se čini 

dok prekrasan labud Dunavom pliva. 

Sa očiju odi mrenu si skini 

jer voda je tako obično siva. 

 

Sigurno nešto mi ne štima s okom, 

pomislim tako jednoga trena, 

dok protiče Dunav nemirnim tokom, 

a voda ko krv je sada crvena. 

 

Sada i labud već nemirno pliva 

kao da i on nešto sada sluti, 

ma kakve tajne voda ta skriva, 

predivna ptica nemir svoj ćuti. 

 

Na tren mu u oku ugledam suzu 

dok nemirni Dunav se pod njim telasa, 

krvavu maskirnu vidjeh tad bluzu, 

a nestade labud bez traga i glasa. 

 

Ni lepet krila čuo se nije, 

crvenu vodu mu osjećaj poznat. 

Dal' zna možda tajnu Dunav što krije, 

bojim se nikad mi nećemo doznat.

Pričao je kako je jedan i pol mjeseca nakon opsade Vukovara, tj. početkom listopada, selo navečer bilo puno vojske koja je išla na okupljanje za proboj prema Vukovaru. Podijelio je kako su vojnici znali šetati selom i dijelili stvari u slučaju opasnosti. 

Od memorija koje se najbolje sjećao je kada je znao ići sa prijateljem na balkon gledati u daljini bljeskove VBR granata u smjeru Vukovara i Vinkovaca. U Vinkovcima su se granate mogle i čuti. Prilikom oglasa zračne uzbune išao je kao i svi ostali kod susjeda u podrum u kojem su uvijek bili isti ljudi. U par navrata je avion znao i granatirati selo. Gledao iz daleka granatiranje željezničkog kolodvora i zgrade u kojoj je je smještena pričuvna vojska. 

Sve se više ljudi iseljavalo radi vlastiite sigurnosti, ali moj tata i njegova mama (moja baka) su otišli kod ujaka na nekoliko dana. Uskoro su se vratili i pratili daljnji razvoj događaja u slučaju da padne grad Vinkovci kako bi na vrijeme mogli otići u izbjeglištvo. Ipak, ostao je u svom selu do kraja rata sa svojom obitelji. 

Ono što ga podsjeća na ta vremena su dva uzdignuta prsta u obliku „V” što je označavalo znak mira, pobijede i „V kao Vukovar”. Krunica je bila zaštitni znak svima, tj. svatko imao po jednu krunicu sa sobom, većinom obješenu oko vrata.

Školovanje nije išlo najbolje jer je morala ići u selo u blizini u školu, a čitava školska godina je trajala samo tri dugačka mjeseca. 

Kada se vratila k majci, većinu vremena su provodili u kući ili kod susjeda. U večernjim satima trajalo je zamračenje, ali nitko nije izlazio čak ni danju. Prilikom granatiranja Vinkovaca su sa susjedima bježali u sklonište robne kuće u centru grada, a povremeno i u susjedov podrum. Granatiranje je bilo svakodnevno, posebno nakon pada Vukovara. 

Na te događaje ju najviše podsjećaju domoljubne pjesme s radija koje je slušala kod bake, te vojna kapa s grbom koju je njen tata nosio tijekom rata i kasnije sačuvao.

Što te najviše podsjeća na rat? 
"Na rat me najviše podsjeća grmljavina to me podsjeća na bombe i granate. Zbog toga primjerice ne volim vatromet ili petarde."

Kako si se osjećala za vrijeme rata?
"To je jednostavno pitanje osjećala sam se uplašeno i nemoćno. Strašno sam se bojala podruma."

Gdje si bila za vrijeme rata?
"Jedan dio u Vinkovcima, drugi dio u Prkovcima, a treći dio u Zagrebu. U Vinkovcima smo bili na početku rata, u Prkovcima smo bili kod mog strica, a u Zagreb smo otišli kad je bilo alarmantno stanje. U Zagrebu smo bili mjesec dana kad se situacija smirila vratili smo se kući, na svu sreću moja kuća nije bila jako pogođena i mogli smo živjeti u njoj. "

Čega se najviše sjećaš i možeš li mi opisati jedan svakidašnji dan?
"Sjećam se kako smo moje društvo i ja svakog dana sakupljali gelere po ulici i stavalji ih u jednu kutiju. Na kraju dana bi ih prebrojavali i gledali koliko ih imamo.
Nije bilo škole i bila sam tužna zbog tog, a najviše čega se sjećam je to da je u pola 7 naveče započinjala serija “Santa Barbara”. Nema tko nije gledao tu seriju, moja baka odnosno tvoja prabaka je bila luda za tom serijom htjela je prije da ju granata pogodi već da propusti jednu epizodu te serije. Nakon Sante Barbare oko 7 i 15 oglašavala se zračna i opća opasnost potom smo trčali u susjednu kuću u podrum, mi nismo imali podrum. Kod susjeda u podrumu su se nalazile tri obitelji, bilo je četvero velike djece I tvoja tetka koja je tad bila beba. U podrumu smo boravili 5 sati sve dok se ne smiri situacija. Svi smo strahovali za naše kuće i bilo je jako strašno. Sjećam se koliko sam bila sretna kad je rat završio, kad sam vidjela svoje prijatelje koji su bježali isto kao i ja ali nisu se svi vratili. Bila sam presretna i ako smo tad poslije rata svi bili u velikoj krizi i jedva sklapali kraj s krajem po pričama tvoje bake. 
Smatram kako sam ja kao dijete tad bila sretna i ne mogu reći kako je meni bilo najgore. Nikog nisam izgubila svi su preživjeli, imala sam što obući i nikad nisam bila gladna. Mislim kako to mogu zahvaliti svojim roditeljima."

Njegova je skupina vukovarsku tragediju jako teško prihvatila, bilo im je jako žao i još uvijek misle da su izgubili nešto s čime su svi ljudi povezani i danas. Nekolicina je bila skrivena u skrovištima većinu vremena, no moj tata je bio „na nogama” i nije znao što je spavanje. Bio je neprestano aktivan 5-6 dana bez odmora, s puškom u ruci i ostalim predmetima kaže, u tenku i pješice. 

Trudio se pomoći koliko god je mogao i samo kaže „JA SAM SE BORIO ZA SVOJU ZEMLJU I SVOJ NAROD...“. I danas se živo sjeća trenutka kada je izgubio najboljeg prijatelja dok ga je nosio u bolnicu. Posljednje Ivanove riječi: „NEMOJ NIKAD ODUSTATI, BORI SE“ i danas su još žive u sjećanju; nikad mu neće izaći i svaki put kad krene pričati sjeti se njega, kaže.

I danas kada čuje pjesmu „Vukovar” Zlatnih Dukata suze mu same krenu. Kaže da će mu ta pjesma do kraja života biti najdraža i važna jer u njemu budi osjećaje prema Vukovaru koje je doživio. 

Nakon pada Vukovara punih pet dana nisu izlazili iz skloništa jer su tih dana Jarmina i Vinkovci bili na meti napada. To su im bili najteži dani od kad je rat počeo. Ona je te dane provodila čitajući, družeći se s starijima i slušajući njihov razgovor. 

U pomoć opkoljenoj Jarmini došla je hrvatska vojska. Zajedničkim snagama borili su se da Jarmina opstane i ne padne u ruke Srba, jer s Jarminom i Vinkovcima čitava istočna Slavonija bi bila pod Srbijom. 

Moja mama na dan sjećanja na Vukovar zapali svijeću i prisjeti se tih dana, a moju sestru i mene naučila je da poštujemo taj dan i sve ljude koji su poginuli boreći se da mi danas imamo miran život.

Porušeno i opustošeno selo do temelja i danas budi bolna sjećanja na rat. Nakon 30 godina je samo dio kuća obnovljeno i mali broj starijih povratnika koji u njima žive. 

Iz misli joj nisu izlazila njena braća koji su se kao pripadnici hrvatske vojske nalazili na položajima kod Mirkovaca. Čitavo vrijeme se bojala zato što je za nju je pad Vukovara značio strah od mogućeg pada okolnih gradova i sela.

Moja majka se osjećala kao da je padom Vukovara izgubila i svoju braću.

 Stoga na dan kada je Vukovar pao, točnije 18. 11. 1991. moj otac bio je u Krapinskim toplicama na liječenju noge. Rekao je da je tih dana stalno bio uz radio te slušao raznorazne vijesti, a najviše je iščekivao javljanje Siniše Glavaševića točno iz Vukovara. Svako njegovo javljanje bilo vrlo emotivno za njega. Bio je ljut i bilo mu je krivo što ne može pomoći ljudima koji pate i svojim dečkima iz postrojbe. Znao je sjediti i slušati imena ubijenih i poginulih. Par puta znao je čuti ime nekog vojnika kojeg je poznavao. Kaže kako je to nešto najgore na ovome svijetu i da mu se svaki put srce slomi. Najveći strahovi su mu bili: Kako su mu majka i otac? Jesu li dobro? Jesu li mu braća koja su isto u ratu živa? Ta pitanja su ga proganjala danima. Također kaže kako se svaki dan u zraku osjetila neizvjesnost, strah, bol, muka i patnja nevinih ljudi.

Rekao je kako mu mjesta i obljetnice najviše izazivaju emocije i bude uspomene. Jedno od tih mjesta je Memorijalno groblje do kojeg mi kao obitelj svake godine u Koloni sjećanja idemo pješice. Na groblju, bijeli križevi uvijek ga podsjete na ono što su nevini ljudi proživjeli pa i na njegovu samu patnju i odricanje. Također, i sam Nuštar dio je toga.

Rat je za mene predstavljao jedan ružan period mog života( djetinjstva) i to ću uvijek pamtiti. Ne volim se ni prisjećati rata jer se odmah u meni probude razne emocije a ponajviše tuga jer sam u ratu izgubila dosta voljenih osoba.

Najviše me na rat podsjeća kada odem na groblje,jer je bratić mog oca poginuo u ratu te kada posjetim Vukovar i vidim vodotoranj,bolnicu,ovčaru...

Osjećala sam se uplašeno i nemoćno jer nismo mogli ništa poduzeti po pitanju rata nego smo samo razmišljali o tome kao spasiti život.

Po danu smo živjeli normalno u svojim kućama (čistili, kuhali, prali...), djeca su se igrala na ulici .Navečer bi se spremili i išli bi u podrum jer smo imali strah da spavamo u kući. U podrumu smo imali krevete i radio na kojem bismo slušali vijesti. U 7 i 15 je počinjala serija Santa Barbara koju smo svi u kući obožavali te smo ju gledali svaki dan i nije se smjela propustiti niti jedna epizoda. Prijatelje sam viđala svaki dan ali nismo išli daleko od kuće da se ne bi dogodio napad, družili smo se tako da bi igrali društvene igre, a najviše smo igrali jamb i mlin.

Na početku rata sam bila u Novom Selu kod strica on je imao podrum te smo se tamo sakrivali,zatim sam mjesec dana bila u Sloveniji a iz Slovenije smo otišli za Njemačku (tamo smo živjeli kod djeda) te nakon toga je moj otac koji je bio ostao u Novom Selu napisao pismo da se sve vraća u normalu i da se možemo vratiti te smo se vratili.

Kao dijete sam se manje brinula većim dijelom dana, gledajući koji crtani ako je bio, a većinom igrala se vani sa starijim bratom. Kako se situacija pogoršala, moji roditelji su većim dijelom dana bili zaokupljeni pomaganju. Tata je branio Nuštar i Cernu, dok je mama radila u bolnici. Podrum nam je postao dom kako su se uzbune sve češće oglasivale. Jedanput sam iz straha povratila gumene bombone koje nam je mama dala dok ih nije bilo...

U početku je to bio podrum naše kuće u Vinkovcima, dok se nismo odselili privremeno u Gradište kod rodbine. Tamo sam pohađala školu neko vrijeme, i uvijek bih se vratila u punu kuću rodbine od koje su pola bile izbjeglice iz gorih područja pokraj srpske granice. Bilo je u redu, dok nismo pričuli od ujaka da je jedan izbjeglički bus iz Županje krenio za Zagreb. Uzeli smo tu priliku iz straha, misleći da će se stanje u Slavoniji pogoršati. U Zagrebu smo spavali u sportskoj dvorani, bar sa 1000 drugih ljudi na strunjačama. Neko kratko vrijeme smo ostali, dok nam nije preporučen odlazak na otok Krk u jedan hotel. Tamo smo bili uz mnoge druge izbjeglice, sa plaćenim smještajem. Nije bio luksuzan, ali nam je služio dobro. Isto tako smo pohađali školu tamo.

Jedna od malo istaknutijih sjećanja koja bi me podsjećala na to vrijeme jeste vojnički prijevoz koji nam je donosio proizvode, ponajviše kruh. U to vrijeme, ljudi su bili puno ljubazniji i darežljivi, što mi i pomalo nedostaje.

U vrijeme pada Vukovara, sjećam se gledajući TV u hotelu na otoku Krku. Ta vijest je pobudila žalost u starijim osobama, a za mene i brata nije dublje doprijela od straha za našu kuću u Vinkovcima. Nismo bili svjesni što je to značilo ratovati, osim toga da se treba skrivati i čekati u tišini da taj nekakvi kaos prestane. Osjećala sam se obeshrabljeno, znajući da nisam bila u stanju pomoći, jer ja sam ipak samo dijete.

Gdje si proživio ratne godine i kako ti je bilo?
Ratne godine proživio sam u podrumu bakine kuće. Ondje smo bili baka, mama, sestra i ja, a tata je bio na bojištu. Tada sam imao svega 6 godina i ništa mi nije bilo jasno. Osjećao sam se tako izolirano od svijeta i ne bih nikada to nikome htio poželjeti.

Najbolje se sjećam toga da sam stalno pokušavao pobjeći kroz prozor podruma ne bi li vidio što se to vani događa, no mama me je uvijek plačući zaustavljala i branila mi da prilazim prozoru.

Tek nakon rata rekli su mi da je tata bio na bojištu. Kada je odlazio rekli su mi da ide sestri i meni kupiti bombone no on se nikada nije vratio. Saznali smo da je bio ranjen u Vukovarskoj bolnici i da je ondje preminuo.

Tijekom boravka u podrumu svašta mi je prolazilo kroz glavu. Hoće li to ikada prestati? Zašto je došlo do toga? Gdje mi je tata? Zašto ne dolazi? Hoću li vječno biti tamo? Gdje su mi prijatelji i jesu li i oni u podrumu? Imao sam 1000 pitanja a ni na jedno nisam znao odgovor niti ja a niti članovi moje obitelji. Bilo mi je najbitnije da to sve što prije prestane, da svi ostanemo živi i skupa i da napokon kada sve prestane vidim svoje prijatelje.

Jesmo vidjeli smo se i mislim da se nikada u životu nismo više izgrlili. Oni su svi također bili u podrumima i ništa im kao i meni nije bilo jasno.

Tih dana događala su se najveća ubojstva i pokolji nakon Drugog svjetskog rata. Ljudi su prognani, oni malo hrabriji su branili sve ovo što sad imamo,među njima bio je i moj otac, moj tata, moj heroj. On kao i mnogi branio je svoje. 

Dana 18. studenog 1991. godine bio je na položaju sa 109. brigadom HV-a u Spačvanskoj šumi nadomak Donjeg Novog Sela. U jutarnjim satima saznali su preko motorole od zapovjedništva da je Vukovar pao. Bio je ljut, razočaran i nije mogao povjerovati da smo „gotovi“, da smo „pali“. Znao je da nam nazad više nema. Poslije toga dana prebacili su se na položaj obrane Komletinaca...

Predmet koji ga podsjeća na „gorke“ dane je razoružana minobacačka granata 120 mm. Čitajući ovo i još mnoge druge priče toga vremena, trebamo biti zadovoljni i zahvalni za sve što su nam priuštili i darovali naši roditelji, bake, djedovi, jer ne možemo ni zamisliti što su oni tih dana preživljavali.

Početkom rata imao je 27 godina. Napadima tadašnjih agresija JNA bio je u početnoj fazi vojnika. Razvijanjem rata i agresija prisustvao je prvim linijama koje su bili: Komletinci, Mala Bosna i Trbušanci. Bio je 60-70 udaljenosti od protivnički strana. Slušao je razgovore u kojima je načuo kako su tadašnji „četnici“ razgovarali kako će tadašnje „ustaše“ smaknuti. Dok je boravio na liniji u Komletincima trebala je se dogoditi razmjena straže, međutim, jedan dio Hrvatskih vojnika je otišao sa straže, a drugi nije još došao. To su primjetili srpski vojnici i sačekali Hrvatske vojnike koji su trebali doći na stražu. Tamo su ih zaklali. I dan danas ima spomen obilježja tadašnjim vojnicima u Komletincima. 
Početkom 8. mjeseca Vukovar je bio napadnut sa mnogih strana. Tadašnji reporter, Siniša Glavašević je svakodnevno ujutro u 7:00h iznosio izvještaj o poginulima u Vukovaru. Boravkom u Vukovaru, prisustvovao je i gledao jako ružne scene.
Početkom 10. mjeseca, srpski vojnici su zarobili tadašnje hrvatske snage i civile. Sudbina hrvatskih vojnika nije bila ista. Istaknuo je kako su mučenja bila različita. Neke su vodili u logore i tamo su umirali u bolovima i mukama, neki su ubijeni na Ovčari, neki su išli u bolnice i bili mučeni. Velika večina njih je bila ubijena, zaklana, umirala u bolovima. 
Pred sami kraj i pad Vukovara, vojnici nisu imali streljiva, nije bilo mogućnosti za obranu grada. Padao je dio po dio neprijateljske ruke. Dosta se branitelja moralo predati zbog nemogučnosti obrane. Neki se nisu više nikada vratili, a jako mali dio se vratio u oslobođeni dio Hrvatske! Dana 18.11.1991 godine, Vukovar je pao! Hrvatski vojnici su bili na izmaku snaga, ali su se bez obzira na poraz hrabro borili. 

Završetkom rata, djed je imao 31 godinu. Bio je svjestan svih događanja i mogućnosti koje su ga mogle zadesiti. Odlaskom na liniju ostavio je ženu i dvoje djece koji su ga vjerno čekali. Vratio se svojoj obitelji, živ i zdrav. Kako se kaže „čuvao ga je dragi Bog“! I dan danas je zdrav i sposoban za sve poslove i sretan jer je bio dio branitelja za svoju domovinu!

Moga tatu štap za pecanje podsjeća na vukovarsku tragediju. Kao mali obožavao je ići s tatom na pecanje. A kada je došao rat uplašio se da više nikada neće ići s tatom na pecanje. On je naučio najviše pecati od svoga tate pa je tu ljubav prema pecanju prenio i na mene.

Imala je 17 godina i 1991. pohađala je srednju školu u Zagrebu.

Prije odlaska u Zagreb, živjela je u Svinjarevcima, selu pored Vukovara sa mamom i tatom. Svi maloljetnici morali su otići kod svojih najbližih, moja mama je otišla u Zagreb kod tete, nakon dva mjeseca došla je baka za njom, a djed je ostao u selu. Djed je s desetak susjeda rano ujutro krenuo u izlazak iz sela sve dok ih nisu uhvatili Srbi u Petrovcima gdje su iz zadržali do večeri. 
Kada je pala noć rasporedili su ih u autobuse i odvezli u logor u Zrenjanin. Za djeda se nije znalo 3-4 mjeseca. Došao je prvom prilikom na jednoj razmjeni u Zagreb. Mama kaže da su tamo redovno dobivali batine, maltretiranja. Morali su pjevati srpske pjesme i raditi što im se naredilo. Spavali su u starim stajama, na slami te po noći se jasno čulo maltretiranje, pucnji iz puške, jaukanje, deranje. 
Nakon Zagreba kad su se našli svi troje, rasporedili su ih za Makarsku, bakina mama je ostala u selu. Pričala je da su Srbi dolazili po noći, lupali, plašili je, psovali i krali. Pokušavala je zanemariti i izbjeći samo da preživi. Nakon Makarske došli su u Rokovačko naselje u male montažne kućice gdje su danas samo ostaci.

Djedu su ostale posljedice rata, danas je star i bolestan, nikada nije nikome pričao svoje iskustvo i kako je zapravo bilo.
Slika stare pegle mamu uvijek sjeti na bijeg iz rodnog sela.

Rat je već odavno trajao, ali nitko nije mogao zamisliti kakvo strašno, prestrašno zlo očekuje ovaj grad na Dunavu.

Miris smrti, paljevine, mučkog ubijanja nedužnih građana i ranjenika polako se približavao. JNA i četnici su planirali i zamišljali da će brzom operacijom osvojiti Vukovar, ali i na taj način slomiti Hrvatsku obranu, ali nije to išlo samo tako! Puna tri mjeseca, borbi, razaranja i ubijanja tada je Vukovar pao. 18.11.1991. počeo je pakao za Vukovar. Posljedice su bile prestrašne. Ljudi su bili zlostavljani, ubijani, odvoženi u logore.. 
Grad je bio užasnut od njegovog prijašnjeg izgleda, bio je spaljen i razrušen. Samo smrad paleži, ubijenih ljudi širio se Vukovarom. I zato danas 30 godina nakon toga zla koje je promijenilo stotine tisuća života, naš Vukovar unatoč svemu ponosno stoji i priča svoju žalosnu priču, a svi mi koji smo to proživjeli, ili slušali o tome odajemo veliku počast gradu na Dunavu, svim mrtvim i živim junacima i nikada, ali baš nikada ne smijemo zaboraviti naš Vukovar.
Ne mogu vam vidno pokazati sliku na kojeg se moj otac boji nego vam jedino mogu opisati. Zviždanje granata, crvena prašina od uzrušenih kuća preminulih, te tišina koja je tjerala strah u kosti.

Dida mi je ispričao kako su noćima šetali po selu, on i ostali vojnici dok je baka s djecom bila kući. Mama mi je pričala kako su oni navečer stavljali deke na prozore i vrata, morali su sve zamračiti i biti tiho. Samo je svijeća gorila. Vjerujem da mnogi mladi ne bi mogli danas živjeti s takvim uvjetima kao što su oni nekada. Tata mi je pričao kako su u određeno vrijeme morali biti u kući. Jednom se zaigrao na livadi malo duže, a iznad njega su odjednom letjeli helikopteri. Nije se imao gdje skriti, bojeći si se za svoj život, ležao je na zemlji kod nekog stabla i čekao da helikopteri prođu. Nakon što su prošli, otrčao je u kuću. Razni ljudi proživjeli su još mnogo toga. Možda su njihova lica i životna situacija bili drugačiji, ali od '91. do kraja' 95. svi su bili jednaki, svima je bilo teško i svi su jedva čekali kraj i mirnu domovinu. 

Mamina obitelj je također doživjela jednu od velikih boli. Dida i njegov brat Vlado bili su zajedno u ratu. Stric Valdo bio je tada mlad, tek oženjen i odlučio se boriti za svoj dom. Dogodilo se odjednom. U nekom trenutku, geler od granate strica je pogodio u vrat. On je pao u naručje mog dide, njegova brata i polako gubio svijest. Preminuo je do bolnice. U tih nekoliko godina bilo je još puno toga. Izgubili smo nekoga ili nešto, ali nismo naš dom u kojem i dalje rastemo i čuvamo ono što su nam ostavili. 

Otac je bio na terenu, dok je majka pazila na troje maloljetne djece. Civilna zaštita je došla i rekla kako moraju napustiti svoje selo. Naravno bila je to potresna vijest. Postavljali su si razna pitanja “kako napustiti svoje imanje, što su stekli godina i ostati bez ičega?”, ali nisu imali vremena za razmišljanje. Majka je sa djecom, svekrvom i nekoliko rođaka morala otići na sigurno, dok je otac ostao braniti selo. U neznanju gdje se trebaju zaputiti kroz šumu, traktorom su se uputili prema Vrbanji gdje su ostali dva tjedna.

Dok je otac javljao vijesti što se događa u selu, svaki dan su padale granate. Otac je sa svojom grupom branitelja bio na položaju, branio selo ali su ipak došli neprijateljski tenkovi 17. studenog, nakon čega su se branitelji morali povući u šumu.

U Otoku su se kratko odmarali da bi se ponovno vratili na položaje (linija Komletinci) i tu su ostali dosta dugo, na prvoj crti bojišnice. U rovovima su čvrsto držali bojišnicu da im neprijatelj ne uđe u Komletince.

Mirovne snage su stajale između zaraćenih strana, te organizirani pregovori između zaraćenih strana kako bi se mirnim putem vratio zauzeti hrvatski teritorij. Tek mirnom reintegracijom vraćena su okupirana sela i započela je obnova.

Osjećao sam se jako nemoćno i uplašeno. Htio sam pomoći, a znao sam da kao dijete od 10 godina i nisam baš od neke velike pomoći, tako da sam morao biti kući sa mamom i braćom dok je tata išao u rat. Najviše trauma imam od podruma i svaki put kada bih ušao u podrum sjetio bi se groznih scenarija iz djetinjstva.

Evo dat ću jedan banalan primjer, a to je npr. kada čujem sijevanje i grmljavinu nekako se odmah sjetim svih tih silnih bombi i granata i odjednom mi kroz glavu prođu sva sjećanja što nimalo nije lijep i ugodan osjećaj. Jednostavno ostale su te neke traume za cijeli život koje će uvijek biti tu prisutne i podsjećat me na to strašno razdoblje mog života i odrastanja.

Skoro pa većinu vremena proveli smo u Vinkovcima. Na svu sreću imali smo mjesta gdje smo se mogli skriti kada je bilo alarmantno stanje, a što je najvažnije od svega kuća nam nije toliko stradala pa smo mogli normalno živjeti u njoj.

Sjećam se da nije bilo škole zbog čega sam bio pomalo i tužan zato što nisam mogao provoditi većinu vremena sa svojim prijateljima. Ostalo mi je u sjećanju da se oko 7 sati oglašavala zračna i opća opasnost gdje smo svi velikom brzinom trčali u podrum koji se nalazio ispod kuće. U podrumu smo znali braviti po 5 sati sve dok se situacija nebi malo smirila. Tih 5 sati za mene je prolazilo kao cijela vječnost zato što smo svi strahovali za naše kuće. Najveća sreća mi je bila kada je rat napokon završio i kada smo svi bili u velikoj krizi gdje smo jedva sklapali kraj s krajem, tako priča moja baka. Nikada nisam rekao kako je meni bilo najgore niti ću to ikada moći reći zato što nikada nismo bili ni gladni ni žedni. Uvijek smo imali sve što smo htjeli i što je najvažnije od svega imali smo što obući. Za sve to mogu zahvaliti svojim roditeljima jer ipak su oni ti koji su radili i brinuli se za nas. Dok je tata stalno bio po terenima i radio mama je ta koja je svaki dan bila sa nas 4 kući i brinula se o nama. 

U vojsci su mu ispirali mozak sa lažima. Pričalo se kako mlada Hrvatska vojska napada Srbsku naciju i tako ugožava Jugoslaviju, kako je Hrvatska ta koja napada , uništava i ubija. Smatram kako su ovo jako teške i bolne riječi za koje i dan danas neki smatraju istinitim. Planirano je da se mlada vojska JNA pošalje u ratno ugrožena područja s njima i mog tatu kako bi se borili protiv svog vlastitog naroda radi očuvanja Jugoslavije. Kako je moj tata bio gotov sa služenjem vojnog roka sa svojim prijateljem se brzo presvukao u civilnu odjeću, te su se što brže uputili na autobusnu stanicu među civile. Autobusom su otišli do Hrvatske granice, te kad su došli na granicu rečeno im je da su imali jako puno sreće jer su dosta ostalih vojnika vratili nazad u borbu. Prijatelj od tate dogovorio je prijevoz avionom iz Dubrovnika za Zagreb. Avion je samo njih čekao kako bi mogao poletjeti. Cijelo to vrijeme tata nije imao informacije o njegovoj obiteljii situacijom kući. Moj tata se sretno, živ i zdrav vratio nazad kući u Vinkovce, te je pomogao kopati rovove , i još neke potrebne stvari. 

Ispričao mi je kako je moj djed osposobio podrum za boravljenje u tim teškim situacijama. Dok su moj tata, stric, baka i djed bili u podrumu kuću je probila granata i raznjela cijeli krov. Užasan nezaboravan zvuk kojeg se i danas sjeća. Morali su prekrivati kuću kako ne bi kisnula. Dok su se skrivali u podrumu jedina zanimacija im je bila slušanje radija i nada za bolje sutra. Kako je imao psa uvijek bi točno znali ako krene trčati u podrum da je vrijeme za pucanje, te su uvijek krenuli za njim i nikad ih to osjetilo nije prevarilo. Svaki put kada bi pas počeo lajati i biti uznemiren točno su znali što nažalost slijedi. 

Razgovor o ratu pobudio je u meni nagle osjećaje tuge ali isto tako i ljutnje, kako ljudska zloća može biti tako okrutna, nemilosrdna i iskvarena. Zahvalna sam Bogu što mi je vratio živog i zdravog tatu koji je mogao ostati zatočen u vojsci i biti prisiljen pucati na svoj narod. Nadam se samo da će jednoga dana pravda biti zadovoljena. i da će se saznati istina bas onakva kakva je pogotovo za one obitelji koje su izgubile svoje najmilije. Ako ne bude uskoro, znam da jednog dana sigurno hoće jer nitko ne može pobjeći od istine.

 Fotografija prikazuje mjesto gdje je granata udarila, što je mom tati ostalo kao simbol sjećanja na rat. Kuća je obnovljena no slike i sjećanja ne odlaze. 

Sjećam se tog prvog dana kao da je bilo jučer. Pobune po Vukovaru, ubijeno je 12 redarstvenika. Na radiju smo slušali sve informacije o Vukovaru, čuli smo da su civili odvedeni na Ovčaru, da ih je dosta zarobljeno i mučeno. Također smo slušali kako je bolnica napadnuta sa raketnim bacačima te vapaji za pomoć doktorice i ravnateljice Vesne Bosanac. Vukovar je cijelodnevno bio pod opsadama, skroz do Nuštra smo čuli pucnjave, vijesti su stizale non-stop, i onda je nažalost Vukovar pao. Tada smo se skupili i organizirali civilnu zaštitu u Nuštru. Međutim jedini koji su bili naoružani su bili lovci koji su držali punktove. Kada smo shvatili što nas čeka, pošto se na civile strogo pazilo, oni su bili evakuirani van sela u autobusima koji su vozili za Mađarsku ili ostale strane Hrvatske. Dana 28.09, prvi put se pucalo na nas i od tad je krenuo pakao.

Nakon Vukovara pala su okolna sela Cerić i Marinci, a jedino što nas je vezalo za Vinkovce bila je jedna cesta. Sjećam se da je naš Andrija Andabak, dobro poznati lovac na tenkove ispalio 5 raketa i sa posljednjo pogodio tenk T84. Dobili smo naredbu da se povučemo iz sela, i kad smo se povukli shvatili smo da je Nuštar ostao prazan i vratili smo se nazad na svoje položaje iz Vinkovaca iz Ciglane u Nuštar. Uz broja pucanja na Nuštar, protivnička vojska je krenula na ulaz u selo, i kada su probili prvu liniju s lakoćom mislili su da mogu i dalje otići. U jednom trenutno ponovno je bilo naređeno povlačenje, međutim vojnici su se vratili iz grada i na povratku smo shvatili da su Srbi već stigli do centra i tu je došlo do sukoba prsa o prsa gdje smo obranili napad i krenuli su se povlačiti. Srbi su jednom prilikom tenkom došli do doma kulture gdje je tenk pogođen protuoklopnim sredstvom i onesposobljen je te su vojnici pobjegli. Dobili smo pomoć i u ljudstvu i u tehnici te obranili Nuštar, ali unatoč tome, selo je bilo neprepoznatljivo jer su Srbi svakodnevno bacali stotine granata na Nuštar. Ljudi su se počeli vraćati u proljeće 1992.”

Dnevnik je tada za mene bila najgledanija emisija na TV-u. Sa svakim novim kadrom očekivao sam da ću vidjeti nekoga poznatog i da ću saznati nešto novo o svojima.

Kada je Vukovar pao, bio je to jedan od najgorih trenutaka u mome životu. Gdje mi je obitelj? Što će se sada sa njima dogoditi?

Na sreću za moju obitelj, svi smo ostali živi. Na žalost baka (žena od 83 godine) je zarobljena i odvedena u Srbiju, gdje je nakon mjesec dana i umrla. Stric je završio u logoru a bratića su pogubili na Ovčari. Identificiran je tek sedam godina kasnije. 

U svakom slučaju, bilo je to iskustvo koje želim ali ne mogu zaboraviti. Jedna stvar me neodoljivo podsjeća na to vrijeme. A reći ću to ovako: već 30 godina nisam pogledao niti jedan Dnevnik na TV-u. Uredno ga izbjegavam bez obzira o kojoj se televiziji radi. Radije prebacim na neki film, seriju ili pogledam crtić.”

Od okupacije Vukovara još i dan danas čujem topovske i minobacačke granate iz neprijateljskih oruđa koje su padale na grad Vukovar svakodnevno.Tome jako potreslo i to nikada neću moći zaboraviti. Hrabri branitelji Vukovara od kojih su mnogi dali svoje živote za našu domovinu trebaju ostati trajno u sjećanju i srcima našeg naroda. Tu je agresor polomio zube i tu je obranjena Hrvatska. Jako sam ponos što sam bio hrvatski branitelj i čast mi je što sam dobio spomenicu domovinskog rata.”

Tata je tada imao 13 godina, bio je pri kraju osnovne škole. Skrivao  se od granata u podrumu, zajedno sa svim susjedima. Van se nije išlo. Čak ni u školu.
Svi u podrumu su bili zabrinuti. Većinom za svoje najbliže koji su se borili. Osim što je bio tužan osjećao se usamljeno i beskorisno. Posebno kada je na malom radiu čuo vijest da je Vukovar pao! Strah i tuga bili su pomješani. Gledao je u malu figuricu vukovarskog tornja na drvenoj polici vlažnog podruma.

Vukovar je pao!
Spavati se išlo sa zvukovima metaka i granata. Spavati. Čekati.
Navečer je svatko u svom kutu tiho plakao i svi su se pravili da ne čuju one druge.
Da ne čuju metke. Ni granate.
I danas tata pogleda u istu figuricu vukovarskog tornja koja je nekada stajala na polici malog podruma. I danas se sjeti pada Vukovara. I danas osjeti istu tugu koju je osjetio tog dana u malom podrumu.

U studenom sam već većinu vremena provodila u bolnici, u stan sam išla samo ponekad. Sjećam se da su nam jednom dali neke tablete „ za smirenje“ pa smo to, moje 2 prijateljice i ja popile. Bože, smijale smo se kao budale, 2 sata bez prestanka. 'Ko zna šta su oni nama dali…. Rekla sam nikad više! Tog istog dana, nakon toga, počelo je granatiranje i više se ni ne sjećam kako sam uspjela živa doći do bolnice, samo znam da poslije toga više nisam ni bila u svom stanu. Ono malo što sam ponijela bilo mi je sve što imam. 

Sjećam se da nismo imali vode, ni hrane. Vodu smo čuvali za bolesnike i djecu. Rublje sam prala u kišnici. Hranu smo podijelili, ali prvo su morali dobiti djeca i pacijenti. Jednog dana, u podrumu bolnice, bio je to moj „slobodan“ dan, plela sam kapu od vune, prišao mi je jedan vojnik i zamolio me da i njemu ispletem kapu jer je vani bilo jako hladno. Isplela sam 12 ili 13 kapa. I malu Došenku sam učila plesti, ona je imala 13 ili 14 godina. Prvo smo pleli crne, a kad smo potrošili crnu vunu, pleli smo i šarene. Sve smo podijelile vojnicima. Baš sam neki dan srela jednog čovjeka koji me prepoznao i rekao mi “vi ste meni ispleli kapu“…

Vukovar je ustvari pao već 16.11, samo što je službeno 18.11. Ja sam iz bolnice odvežena 19.11. Ta 3 dana u bolnici je bilo grozno. O meni ti je čak pisao i Vilim Karlović u svojoj knjizi „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Njega sam u jednom trenutku izbavila iz četničkih ruku - došli su po njega (vjerojatno da ga vode na Ovčaru), a ja sam im rekla da ga ostave jer je on „malo mutav“…kasnije su ga ipak odveli…

19. 11. kad su me vodili do autobusa jedan me srpski vojnik prozvao „ustaškom sestrom“, izderala sam se na njega i rekla mu da sam ja MEDICINSKA SESTRA! Ne znam, odakle mi takva hrabrost. Uglavnom, uspjela sam se izboriti da me stave u autobus i da odem u Makedoniju kod svojih. Nakon sati i sati putovanja, vidjela sam svoju kćer, jedino što mi je u tom trenutku rekla bilo je „mama kako imaš tople ruke…“

Ne mogu više, oprosti….“

Tada smo već bili u Njemačkoj, njezinog tate već nije bilo, poginuo je. Nas 12 u jednome stanu kod tetke, spavali smo na madracima i čak je nekada bilo i zabavno. Ali taj strah koji smo donijeli sa sobom nije nas napuštao. Svaki glasni zvuk nas je instinktivno tjerao pod stol, pod pokrivač ili bi se samo stisnula uz brata ili sestru. Uz mamu nisam mogla, bila je previše tužna. Sjećam se da smo po cijeli dan čekali večer, točnije 22 sata navečer jer smo tada mogli čuti vijesti na hrvatskom jeziku sa HRT2 , čini mi se. A vijesti su bile bolne. 

Izvještavali su koliko je granata palo na koji grad, koliko je ljudi ranjeno, koliko je poginulo. Znam da sam jedva čekala da spomenu Vinkovce. Sjećam se u magli i tog 18.11. kada je voditelj na radiju tužno rekao da smo ostali bez Vukovara, da je Vukovar pao. Nisam baš puno razmišljala o tome, možda čak nisam bila ni svjesna što to znači, ali znam da se neopisiva tuga tih dana osjećala u kući. U svih nas 12. Tu večer je došla i vijest o poginulim našim susjedima, posebno me rastužila vijest da je poginula teta Verica, moja draga susjeda koja je uvijek lijepo mirisala. Kažu,da je granata pala direktno na nju i da su je jedva „pokupili“. 

Sjećam se i da je bilo hladno, baš hladno te godine. Sjećam se straha da se više nikad neću moći vratiti kući, da nikad više neću vidjeti svoje prijatelje. Sjećam se tuge što više nikada neću vidjeti tatu…“

Kada su počeli oružani sukobi u travnju 1991. moja mama nije imala ni navršenih 15 godina. Nije puno toga shvaćala, ali vidjela je da ljudi pogibaju i da ništa ne sluti na dobro. Živjeli su relativno normalno do srpnja 1991. kada je blizu garaže i obiteljske kuće pala minobacačka granata iz smjera Mirkovaca - živjela je u Radićevu bloku cca 700 m zračne linije. Toga dana 

mogli su i poginuti jer su išli gledati gdje je i što palo. 
Istog dana poginulo je nekoliko ljudi u bloku i rat je počeo i u njihovoj ulici i u gradu. Čim bi se zapucalo išli su u podrum, nadajući se da granate ipak neće pogoditi kuću. Čula je zvukove puno granata koje padaju negdje u gradu. I tako su dani prolazili, na TV su gledali što se 

događa i sve više su odlazili u podrum, jer je sve više raznih vrsta granata padalo u blok i na sam grad.

Moji baka i djed su imali radnu obavezu i po granatama su morali ići raditi. Kada je postalo neizdrživo i bojali su se za svoj život, u rujnu 1991. godine otišli su kod mamine bake i djeda na selo, u 

Andrijaševce. Tamo granate nisu padale i bilo je lakše. Njenim roditeljima baš i nije, jer su svaki dan morali ići na posao u Vinkovce. Kada se sjete tih dana, prava sreća je što je sve dobro prošlo.
Kako je vrijeme odmicalo, rat je dosegao svoj vrhunac, Vukovar je pao u ruke neprijatelja. Moja mama i njen brat bili su u Andrijaševcima i gledali na TV što se događa, škole nije bilo i bilo im je 

dosadno. Krajem 11. mjeseca iste godine otišli su u Zagreb na školovanje da ne izgube godinu, moja mama u prvi razred srednje škole a ujak u osmi razred osnovne škole. 
U Zagrebu se odvijao normalan 

život ali moja mama je bila tužna što nije sa svojim roditeljima. Brinula se za svoje roditelje, slušajući vijesti iz Slavonije. 

Tako je došao i lipanj 1992. godine, škola je završila, a njeni roditelji su došli po njih da se vrate kući. Ratnih djelovanja više nije bilo i mogli su se vratiti. Nitko sretniji od moje mame! Kaže da je sretna što nitko nije stradao iz uže i šire obitelji.

Moj djed bio je u Nuštru za to vrijeme branio Cerić i Nuštar od pada na prvoj liniji obrane. Obitelj se tada jako bojala za djeda. Te dane obilježio je velik strah... 

Moj tata je u ratnom razdoblju bio u Zagrebu gdje i započeo srednjoškolsko obrazovanje sa svojih 15 godina. Mama je bila u Poreču gdje je pohađala osnovnu školu, tada je imala 12 godina.  

Bili vrlo mladi, ali dovoljno zreli da razumiju težinu i teškoću ratne stvarnosti u rodnoj Slavoniji. Na radiju su svakodnevno slušali vijesti vezane za rat. Kada su saznali za pad Vukovara bili su tužni, potreseni i uplašeni. Pitali su se što se događa na našem području Slavonije, budući da su oni bili dosta udaljeni od svojih domova. Također, posebno su se zabrinuli za svoje bližnje koji su tada prebivali na vukovarskom području. To je bila tragična vijest za sve. 

Najviše sjećanja vežu uz prizore kao što su kolone ljudi koje napuštaju svoje domove, razrušene građevine i razoren grad koji su se tada emitirali putem različitih medija.  

Posebno ih je pogađala činjenica da djeca njihovih godina proživljavaju strašne nedaće i pitali su se kako bi njima bilo da su na njihovom mjestu.   

"Sjećam se pada Vukovara kao da je bio jučer. U tom trenutku nalazila sam se u Donjoj Stubici u Hrvatskom Zagorju. Ondje su meni, mojoj mami, bratu, djedu, baki i ujaku invalidu pružili dom za vrijeme rata. Međutim moj otac je ostao u Vinkovcima braniti domovinu Hrvatsku na prvoj crti bojišnice. U to vrijeme pohađala sam peti razred osnovne škole u Donjoj Stubici, a netom prije početka rata zavšila sam četvrti razred osnovne škole u Vinkovcima. Učitelji i učenici te škole su mene i brata lijepo primili. Vrlo jasno se sjećam trenutka kada je moja obitelj sjedila u dnevnom boravku i na televiziji se prikazala izvanredna vijest. Vukovar je pao. U tom trenutku osjećala sam se vrlo uplašeno zbog mog oca koji je ostao braniti Vinkovce. Svi smo bili zabrinuti jer se nismo mogli čuti s njime i nismo znali gdje se nalazi. 2-3 dana nakon vijesti o padu Vukovara su bila jako stresna za cijelu obitelji, dok nam se otac nije uspio javiti. Moja majka nije prestajala plakati dok nije saznala da je on živ i zdrav. Još jedna od stresnihsituacija mi je bila prestanak javljanja Siniše Glavaševića u eter Hrvatskog radija Vukovar. Uz to na pad Vukovara me uvijek podsjeti prizor djevojčice u plavom kaputiću. Nikad pad Vukovara neću zaboraviti i uvijek ću smatrati gradom palih anđela!”

Moj tata je u to vrijeme upisao 2.godinu fakulteta u Zagrebu i tada je bio u studentskom domu. Kod njih nije bilo toliko „opasno“, pod tim mislim da je, naravno u svakom dijelu bila određena količina opasnosti ali su neki dijelovi Hrvatske bili manje izloženiji ratu. Vinkovci i okolna sela bila su bliže Vukovaru kao središtu Domovniskog rata nego Zagreb, pa on nije morao prekidati fakultet, kao što je mama morala školu. 

Moji djed i baka, to vrijeme mi opisuju kao vrijeme puno straha i strepnje. Više se baka bojala i za sebe i za djeda, što im se sve može dogoditi na putu do posla, a kod kuće su ih čekale moja mama i njezine sestre. Htjela je što prije doći kući i sakriti se u podrum. Oni su svaki dan morali ići na posao u Vinkovce, jer ako ne bi došli dobili bi otkaz. Putovali su zajedno autom, a na putu do Vinkovaca i u Vinkovcima ne bi sreli niti jedan auto, osim na ulazu u Vinkovce pripadnike naše vojske. Moj djed i moj tata nisu sudjelovali u ratu jer, djed je imao radnu obavezu, a tata se školovao. Rekli su mi još kako su odradili vojni rok u JNA (Jugoslavenska narodna armija) koji je bio obavezan prije. Kada je Vukovar pao bili su na poslu i također su saznali sve preko radija, jer TV nije bio u funkciji i jedva da su imali signala.

Iz moga uvida u ovo sve, iskreno ne znam kako bih sve to podnijela i nosila se s tim svaki dan iznova. Baka mi je pokazala album koji su sačuvali do danas, u koji su stavljali slike Vinkovaca iz tog ratnog razdoblja.

„Na dan pada Vukovara bila sam u kući u Bošnjacima. Kod nas je bila smještena obitelj iz Vukovara; majka s dvoje djece, a otac je ostao braniti Vukovar. Dan prije pada Vukovara su se zadnji puta čuli s njim, on je tada bio ranjen i smješten u Vukovarskoj bolnici. To je bio zadnji put kad je njegova obitelj čula njegov glas. Nestrpljivo su iščekivali njegov poziv, ali nakon saznanja da je Vukovar pao nade su se smanjile. Na taj dan u sjećanju mi je ostao dječak, sin ranjenika koji je sjedio pored telefona čekajući očev poziv, kojega nikada nije dočekao. Tek prije 10 godina pronađen je i ekshumiran iz jedne masovne grobnice. On je bio jedan od ranjenika koji su odvezeni iz bolnice, a potom i ubijeni.“

„18. studenog 1991. pad herojskog grada Vukovara dočekao sam u Nuštru. Nalazio sam se na vojnom položaju prema Marincima, gdje nam je u ranim jutarnjim satima javljeno kako je Vukovar pao pod četničkim snagama. U glavi su mi odzvanjale riječi Siniše Glavaševića: 

„Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?“

Kolega i ja nalazili smo se na prvom položaju uz cestu, a na svakih 100 – 200 metara od nas stajala su još dvojica. Opremljeni automatskim puškama, municijom, pancirkama i vojnim odorama pazili smo na kukuruz, prateći svaku kretnju među redovima. To jutro dočekali smo desetak ozlijeđenih iz Vukovara, a u pamćenju mi je posebno ostao mladi dečko ranjen desetcima gelera. Imao sam svega 29 godina i svakog sam dana po 12 sati stajao na položaju. Posebno se sjećam kako sam na položaju svakoga dana glasno puštao domoljubne pjesme. Onaj, sada već stari radio, stavio bih na cestu i okrenuo ga prema četnicima koji su se nalazili nasuprot nas. Danas mi u sjećanju odzvanjaju riječi Vladimira Kočiš Zeca iz pjesme „Gospodine Generale“: