Bila sam hrvatska književnica i novinarka. Odrasla sam na selu, pohađala sam školu u kojoj sam se isticala inteligencijom. Otac me je planiralo poslati na studij u Švicarsku, no majka se suprotstavila. U djetinjstvu sam maštala o tome da postanem glumica, no ipak sam postala profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. 

Jedno sam vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula sam i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene. Borila sam se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u poslu bio mi je Josip Juraj Strossmayer koji me nagovarao na pisanje romana. Pisala sam romane, drame i komedije. Rastala sam se i ponovno udala, nisam imala djece.u 1896. godine izlazi moj prvi članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz (Jedan časak). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazim u redakciju Obzora kao referentica za mađarsko-hrvatsku politiku. Tamo su mi dali posebnu sobu, da me nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer sam žena. 

Preminula sam  29. studenoga 1957.g. 

Diplomirao sam i doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.  

Od 1991. do 1992. godine volontirao sam u bolnicama u Zagrebu te paralelno radio u sanitetskom stožeru RH.  

Kao rezultat tog rada, objavio sam dva znanstvena rada o civilnim žrtvama u ratu, a moj prvi znanstveni rad, objavljen je u poznatom svjetskom znanstvenom časopisu „Nature”. 

Od 1997. godine voditelj sam laboratorija za molekularnu biologiju tumora u Ludwigovom Institutu za istraživanje raka u Švedskoj.  

Godine 2002. izabran sam za redovitog profesora Medicinskog fakulteta Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, u Njemačkoj gdje i danas radim, a kao izvanredni profesor predajem i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. 

Kao voditelj Grupe za molekularnu signalizaciju otkrio sam mehanizam kojim se stanice ljudskog organizma brane od razvoja karcinoma. 

Časopis „Science” u svom broju iz prosinca 2005. godine objavio je taj rad kao najznačajnije medicinsko otkriće za proteklu godinu. 

Dana 21. svibnja 2008. godine, prof. Koraljka Husnjak
i ja otkrili smo novu bjelančevinu koja ima važnu ulogu u razvoju tumora i bolesti živčanog sustava. 

U veljači 2010. godine Njemačka udruga za tumore dodijelila mi je nagradu "Deutschen Krebspreis". 

Dobitnik sam i brojnih međunarodnih nagrada uključujući nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka za izvanredna postignuća u istraživanju tumora 2006. godine. 

Rođenasam 10. rujna 1885. godine u Budimpešti i kći sam bana Teodora Pejačevića. Djetinjstvo sam provela na obiteljskom imanju u Našicama, gdje sam dobila i prvu poduku iz glazbe. Osnovnu tehniku sviranja na glasoviru i violini svladala sam rano. Od 1902, do 1905. u Zagrebu sam učila privatno violinu, teoriju i instrumentaciju. 

Godine 1912. vratila sam se u Našice, ali sam i dalje često putovala (Beč, Budimpešta, München, Dresden, Egipat, Prag). Upoznala sam mnoge istaknute intelektualce i umjetnike te sam druženjem s njima proširila svoje umjetničke i intelektualne vidike.Opus mi se sastoji se od 57 registriranih djela, koja su uglavnom sačuvana u mojoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Već u dobi od dvanaest godina počela sam skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. 

U jesen 1921. godine u Našicama je svečano proslavljeno moje vjenčanje s austrijskim plemićem Ottomarom von Lumbe, bratom moje prijateljice Rose Lumbe. Od prosinca iste godine živim u Münchenu sa svojim suprugom. Umrla sam 5. ožujka 1923. godine u münchenskoj klinici za ženske bolesti i porode tijekom poroda svojeg djeteta u kasnoj dobi. Nakon smrti privremeno sam bila pokopana u Münchenu. 

Nakon dva mjeseca (po mojoj želji) moji posmrtni ostaci preneseni su u Našice. 

 

 

Rodio sam se 22.10.1964. godine u Šibeniku.
Moji roditelji nisu znali puno o sportu, ali to ih nije spriječilo da mene i brata Aleksandra podrže u našim željama.
Kao dijete bio sam zainteresiran za puno toga, ali ipak sam najveću ljubav gajio prema košarci.
Osim košarke, volio sam pjevati u zboru.

Pohađao sam Ekonomsku školu u Šibenikunakon koje sam studirao na Pravnom fakultetu. 

Svoju bogatu karijeru ispunio sam brojnim trofejima, a započeo sam je kada sam imao samo 15 godina. Samo tri godine kasnije za mene su se interesirali razni klubovi u Europi, ali odabrao sam Cibonu gdje je igrao i moj brat. Ubrzo su me zapazili skauti za NBA pa sam uskoro zaigrao za Portland Trail Blazers-e, a dvije godine kasnije prešao sam u New Jersey Nets-e. 

Godine 1993. izabran sam u treću postavu NBA-a. Četiri puta sam bio proglašen najboljim košarkašem Europe. Uvršten sam među pedeset osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi. 

Nastradao sam u prometnoj nesreći na autocesti pokraj Ingolstadta u Njemačkoj 7.6.1993. godine. 

Mojim imenom nazvan je košarkaški centar u Zagrebu, a u parku Olimpijskog muzeja u Lausanneu postavljen mi je spomenik 1995. godine. 

Godine 2002. uvršten sam u “Kuću slavnih”. 

 

1931. godine smo prvi put izlagali svoje radove na III. izložbi udruženja umjetnika ,,Zemlja“ koja nam je donijela javnu prepoznatljivost. 

Godine 1934. sam se vjenčao s divnom Ankom Kolarek, a već iduće godine mi se rodio sin Josip koji je odlučio krenuti mojim stopama. A ja sam, unatoč tome što sam postao cijenjen slikar, ostao živjeti na selu te sam se paralelno bavio slikanjem i poljoprivredom. 

Nakon II. svjetskog rata sam u Hlebinama odlučio okupiti nekoliko talentiranih mladića čime je započela druga generacija slikara Hlebinske škole.  Važan trenutak u mojoj karijeri se dogodio 1953. godine kada sam  priredio samostalnu izložbu u Parizu nakon čega je počeo moj prodor na svjetsku slikarsku scenu. Tijekom života sam samostalno izlagao u New Yorku, Bruxellesu i Parizu te sam bio dio grupnih izložbi u Baselu, Šangaju, Bratislavi, Baden-Badenu, Tokiju, Pekingu, Madridu i Petrogradu. Odlikovan sam Redom Danice hrvatske na kojoj se nalazi lik Marka Marulića.  

Dobar dan! 

Ja sam Ivana Brlić-Mažuranić, a moje puno ime je Ivanna Cornelia Emilia Henrietta Mažuranić. Bila sam hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Rođena sam u Ogulinu 1874. godine. Potječem iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac mi je  Vladimir Mažuranić - bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed mi je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra.S obitelji sam se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko. Dana 15. kolovoza 1891. godine zaručila sam se za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara. Naše vjenčanje bilo je 18. travnja 1892. godine, na moj  18. rođendan, u crkvi sv. Marka. Jedan od kumova bio mi je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš.  Nakon vjenčanja selim se sa suprugom  u Brod na Savi (Slavonski Brod), gdje sam živjela većinu života koji sam posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala sam priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključujem se u javni život u krugovima prvaka narodnog pokreta.  

Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio mi je zlatnu medalju za protumađaronskoga nastojanja. Počela sam pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su mi prvi radovi objavljeni tek početkom 20.stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala sam u Ogulinu 1886. godine. Moja najpoznatija djela su „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ i „Priče iz davnina“. Tijekom života patila sam od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila sam  samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku. 

Postao sam poznat diljem Europe po svom sudjelovanju u opsadi Szigetvára (1566.), gdje sam herojski poginuo zaustavljajući napredovanje sultana Osmanskog Carstva - sultana Sulejman Veličanstvenog prema Beču.  

Važnost bitke smatrana je toliko velikom da ju je francuski svećenik i državnik kardinal Richelieu opisao kao "bitku koja je spasila civilizaciju". Ja sam postao uzorom vjernog i požrtvovnog ratnika, kršćanskog heroja, ali i nacionalnog heroja u Hrvatskoj i Mađarskoj, te sam često portretiran u umjetničkim djelima. Ja sam bio Hrvat . Rođen sam kao jedno od šestoro djece iz obitelji Zrinski iz velikaškog plemena Šubića i Jelene Karlović, sestre budućeg hrvatskog bana Ivana Karlovića.  Moje rodno mjesto nije poznato, ali općenito se smatra da je to bio dvorac Zrin. U proljeće 1566. Ja sam se nalazio u Szigetváru, strateškoj utvrdi za obranu najkraćeg puta prema Beču. Tada je osmanski sultan Sulejman Veličanstveni krenuo s velikom vojskom u drugi pokušaj osvajanja Beča, ali je prvo odlučio zauzeti Szigetvár. Mene je novi kralj Maksimilijan II obavijestio da mogu ostati ili prepustiti obranu drugom kapetanu, ali u pismu od 23. Travnja ja sam mu napisao da mi je volja ostati jer o opstanku tvrđave ovisi više tisuća ljudi.  

Počeo sam se strateški pripremati za sukob sa sultanom.  Sulejmanove snage stigle su do Beograda 27. lipnja nakon 40 dana marša. Saznavši za moj uspjeh u napadu na turske snage kod Siklósa u srpnju, nakon što sam uništio nekoliko odreda, Sulejman je odlučio odgoditi svoj napad na Eger i umjesto toga napasti mojuZtvrdu u Szigetváru kako bi me eliminirao kao prijetnju.  

Više od mjesec dana, od 5. kolovoza do 7. rujna,  s malim snagama od otprilike 2300 – 2500 vojnika, uglavnom Hrvata, ja sam herojski branio malu utvrdu Szigetvar od cijele osmanske vojske od preko 100.000 vojnika i 300 topova, koje je vodio osobno Sulejman.  

Učinili smo to bez pojačanja koja je obećao ugarsko-hrvatski kralj,  a protiv Sulejmanove ponude hrvatske zemlje meni. Opsada Szigetvára završila je sa svim preostalim članovima garnizona u očajničkom i samoubilačkom napadu iz tvrđave pod mojim vodstvom 7. rujna 1566. Sulejman je također umro, ali prirodnom smrću, dan prije nego što su Osmanlije pobijedile opsadu. Kako su osmanske snage pretrpjele velike gubitke tijekom opsade Szigetvára, vojska je uspjela samo dodatno zauzeti obližnju utvrdu Babócsa. 

O meni je napisana i opera. Nju je napisao i skladao Ivan Zajc 1876. godine. To je prepričavanje bitke kod Sigeta iz 1566. godine, u kojoj sam ja , hrvatski ban i kapetan okupljenih hrvatskih i ugarskih snaga, herojski poginuo. 

Roditelji su mi bili Muncimir i Maruša Černi, djed mi je bio Trpimir pa se po njemu nazvala naša kuća Trpimirovića u kojoj sam i ja. Moj nasljednik je bio Trpimir II.  

Smatralo se  da sam proglašen kraljem 925.g. Bio sam spomenut u pismu pape Ivana x. Vladao sam do 928.g. O meni se pouzdano znalo dosta malo, u usporedbi sa nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima.  

Zbog moje vladavine je cijela Europa bila na nogama. Sukobio sam se s brojnim novim silama. Moje hrvatsko kraljevstvo i veliku pobjedu protiv Ugara sam osvojio na Dravi 925.g., a protiv  Bugara u bosanskim planinama 928.g.  

Govore da sam bio jak mladić i snažan ratnik. Vodio sam puno ratova. 

 Svi su se uplašili jer su se bojali da ne bih oduzeo cijelu Panonsku Hrvatsku.  

Toma Arhiđakon je svjedočio o meni i mojim dalmatinskim gradovima. Ja sam bio vrlo popularan hrvatski kralj. Ujedinio sam Primorsku i Panonsku Hrvatsku . 

 Poginuo sam 928. godine po Kr.  

Moje ime je Ivana Lang (rodno ime Ivana Lang - Beck). Rođena sam 15. studenoga 1912. godine u Zagrebu u uglednoj zagrebačkoj obitelji. 

Ja sam bila hrvatska skladateljica, klavirska pedagoginja i pijanistica. Otac (Artur Lang) mi je bio poznati zagrebački liječnik. Moja majka Margaretha je bila  akademska slikarica specijalizirana na području keramike. Moja majka je jako utjecala na mene i pružala mi je veliku potporu. Ljubav za glazbu se prenosila dalje na moga pet godina starijeg brata Erwaina, a moj je brat imao sina Rudofila. 

Kada sam bila mala pokazivala sam veliku sklonost ka glazbi i voljela sam se družiti s glasovirom i pomoću tipki osmišljati svoje melodije. Kada sam bila osmogodišnjakinja postala sam učenica glazbene škole. Studij klavira završila sam 1937.g. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.  Skladala sam orkestralna djela   (koncert za klavir i orkestar). Govorili su mi da sam jedna od rijetkih žena skladateljica u suvremenoj glazbi. 

 S 26 godina počinjem uglazbljivati pjesme naših poznatih pjesnika poput Dragutina Domjanovića i Antuna Gustava Matoša. Popis skladbi uključuje i druge hrvatske pjesnike: Vladimira Vidića, Franu Alfirevića, Nikolu Pavića, Nedu Brlić (to je kći Ivane Brlić - Mažuranić) I pjesme Vesne Parun.  

Preminula sam 2. siječnja 1982.godine u Zagrebu. 

Ja sam Marin Getaldić, hrvatski matematičar i fizičar. Rodio sam se davne godine 1568. na dan 2. listopada. 

Osnovno obrazovanje dobio sam od svećeničkoga reda franjevaca, učitelj mi je bio svećenik Ivan Šimunov. Zbog mojega uspjeha u osnovnoj školi upisao sam gimnaziju u koju mnogi nisu mogli. Tamo sam naučio latinski jezik kojim sam se služio u svakodnevici, no ono što je mene zapravo zanimalo i čime sam se bavio je bila praktična primjena matematike u rješavanju geodetskih problema. Određivao sam geografsku širinu Carigrada i Dubrovnika te čak volumen Zemlje. Imao sam svoju metodu pri rješavanju takvih problema. Zapisao sam svoju metodu u djelu „O analitičkom i sintetičkom u matematici“. Iako ta metoda danas nema praktičnu vrijednost bila je bitna zbog svoje originalnosti, a u usporedbi sa sličnim metodama onoga doba dala bi najtočniji rezultat. 

Preminuo sam u Dubrovniku 7.travnja 1626. Kako sam znao da mi je kraj bio blizu, napisao sam svoju posljednju volju kako bi moje kćeri imale dobru budućnost, za izvršitelja svoje volje stavio sam svoga brata Andriju. 

Ja sam rođen 5. srpnja 1891. u Dizdara kuli u Vrgorcu. Svi me vi poznajete kao Tina, ali zapravo moje puno mi je Augustin Josip Ujević. 

Moj se otac se Ivan Ujević i bio je učitelj u Krivodolu u Imotskoj krajini, a moja majka se zvala Jerka Ujević. 

Ja sam rođen kao jedno od petero djece. Tragično su mi poginula moja dva brata tijekom mojeg života . 

 Svojih prvih šest godina  živio sam u Vrgorcu. U Vrgorcu sam završio i prvi razred osnovne škole, a u drugom razredu moja obitelj preselila se u Imotski gdje mi je otac premješten u gradsku pučku školu i gdje sam ja nastavljao školovanje. 

Nakon Imotskog preselili smo se  u Makarsku gdje sam završio osnovnu školu. 

Godine 1902 .odlazim u Split gdje upisujem klasičnu gimnaziju i živim u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj  trinaestoj godini počinjem pisati pjesme od kojih nisam ništa sačuvao. 

Godine 1909. u Splitu  odrekao sam se mogućnosti zaređenja te sam otišao u Zagreb upisati studij hrvatskog jezika i književnosti klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine, u ožujku, sam objavio svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu Mlada Hrvatska, a u listopadu  sam u istome časopisu objavio sonet "Hrvatskim mučenicima". 

Moja su djela: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono, Skalpel kaosa: iskopine iz sedre sadašnjice, Žedan kamen na studencu... 

 

Umro sam 12. 11. 1955. u Zagrebu. 

Rođena sam u Ozlju 2. siječnja 1877. godine. Kroz Ozalj, grad na sjeveru Hrvatske u blizini grada Karlovca i granice sa Slovenijom, potječe Rijeka Kupa koja će biti moj čest motiv akvarela, kao i ostanak prirode koju me je okruživala i bila inspiracija za većinu djela iz mojeg opusa. Iz razgovora s mojim prijateljicama, poznato je kako sam najviše voljela sama boraviti u dvorcu. Vrijeme sam provodila crtajući upravo prirodu koja me je okruživala – priroda mi je bila prva inspiracija. 

Moja obitelj Raškaj vodi podrijetlo od Stjepana od plemena Gutkeled, koji je u razdoblju od 1248. do 1260. bio ban cijele Slavonije. Moj pradjed Gabrijel Raškaj, prvotno je studirao medicinu. Kako se 1838. godine oženio, napustio je studij medicine te završio je pravo, a moj otac Alojzije Franciscus bio je bilježnik u Ozlju. Majka mi je rodom iz časničke obitelji. Brat Juraj završio je Pravni fakultet u Zagrebu i kao odvjetnik i bilježnik radio je u Bošnjacima i u Srijemskim Karlovcima gdje je i umro 1950. godine. Moja sestra Paula završila je učiteljsku školu u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu. 

S obzirom da sam bila gluha, osnovnu i srednju školu završila sam u Zavodu za gluhu djecu u Beču.  

Susretala sam se s problemima koji su dolazili do negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhim osobama. U to vrijeme ljudi su nas smatrali  duševno zaostalim. U Beču sam dobila prve poduke iz crtanja te nastali su moji prvi zabilježeni crteži.  

Prva osoba koja zapazila moj talent bio je Isidor Kršnjavi. Polazila sam u Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, a završila sam tečaj s odličnom ocjenom. Podučavao me Štefan Hribar. Paralelno s tom podukom, podučavao me je i Bela Čikoš Sesija, on me je učio o radu s raznim tehnikama. Moje prvi radovi, nastali su  pod utjecanjem Čikoševa akademskog slikarstva. Radi se o slikama s motivima mrtve prirode. Moji akvareli  predstavljaju najljepši domet hrvatskog akvarelskog slikarstva krajem 19. i 20. stoljeća. Imala sam najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku.  

 

Neka od mojih najpoznatijih djela su “Stablo u snijegu”, “Kupa kod Ozlja”, “Pogled na Ozalj”… 

18. lipnja 1902. godine, moj otac me donio u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu s liječničkom svjedodžbom koju je potpisao kotarski liječnik. Umrla sam sa samo 29 godina 29. ožujka 1906. Godine. 

Moji ostatci bili su preneseni na groblje crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina u dvadesetom stoljeću. 

 Dobar dan svima koji su došli porazgovarati sa mnom i otkriti neke nove stvari o meni! Kao što već možete i pretpostaviti - ja sam Antun Mihanović, poznati sam autor hrvatske himne „Lijepa naša domovino“. Jako se ponosim hrvatskim narodom i svojom pjesmom. Sada ću vam ispričati kako je sve započelo…Dakle, rodio sam se u Zagrebu 10. lipnja 1796. godine i u Zagrebu sam ostao živjeti sa svojom obitelji (ocem Matijom i majkom Justinom) sve dok nisam otišao na studij prava u Beču. Oduvijek sam gajio ljubav prema književnosti i pisanju pjesama pa sam još u mladosti počeo malo po malo pisati razne eseje i rasprave, a kasnije i pjesme. Završio sam pučku školu te 1809. godine maturirao u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji, a kasnije sam otišao na Kraljevsku akademiju gdje sam studirao filozofske znanosti, ali ni to mi nije bilo dovoljno pa sam se odlučio za još jedan korak više, odlazak u Beč na studij prava. Moram priznati da mi nije bilo lako ostaviti svoju domovinu i zemlju u kojoj su ostale sve moje uspomene, no isplatilo se čekati završetak studija. Možda još nitko od vas nije znao da sam vrlo neodlučnog karaktera jer se nikako nisam mogao odlučiti koji ću posao raditi do kraja svojega života. Tražio sam svoj „posao iz snova“ , pa sam se iskušao u raznim područjima zanimanja. Prvo sam želio otići u vojnu službu, ali nisam uspio jer sam bio lošeg zdravlja i odmah sam odustao od toga jer znate kako kažu „zdravlje je na prvome mjestu“. Nakon toga sam se uspio zaposliti kao pravnik pri Banskom dvoru u Zagrebu gdje sam jako uživao. No, samo dvije godine kasnije, nakon što mi se zdravlje poboljšalo, radio sam kao vojni sudac u Italiji sve do 1821. godine. Isto tako, 1815. godine objavio sam prvu knjižicu pod nazivom „Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku". Sigurno se pitate o čemu je riječ! Ta je knjižica bila temeljni program Hrvatskog narodnog preporoda kojeg je predvodio Ljudevit Gaj, moj vrlo bliski kolega s čijim sam pripadnicima pokreta, tijekom svojeg djelovanja, imao divnu suradnju! 1823. godine radio sam kao vojni činovnik u  gradu Rijeci gdje sam zastupao Rijeku na Požunskom saboru te sam upravo za to vrijeme pisao jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Horvatska domovina“. Ljudevit Gaj mi je također pomogao u tiskanju pjesme u časopisu Danica gdje ju je 1835. godine objavio. „Horvatska domovina“ danas je poznata kao pjesma „Lijepa naša domovino“ koja je službeno proglašena himnom 1891. godine, a uglazbio ju je moj prijatelj Josip Runjanin bez kojeg pjesma ne bi zvučala tako svečano i puno ljubavi prema narodu. Nakon svih brojnih uspjeha u Hrvatskoj, odlučio sam prihvatiti titulu prvog austrijskog konzula u Beogradu. Moram priznati da su mi to bili najljepši trenutci života jer sam baš tada, u cvijetu mladosti, naletio na ljubav svojega života. To je bila moja jedna jedina i neponovljiva Anka čiju sam ljepotu utkao u najljepše sonete („Viđenje“ i „Kamena djeva“). Od tada sam punih dvadeset godina obavljao razne poslove i putovao diljem svijeta sve do svoje mirovine kada sam se odselio u mjesto pored Klanjca, u hrvatskom Zagorju. Tako sam proveo i zadnje trenutke svojega života u tišini i sreći, a ljudi su ,meni  u čast, 1810. godine podignuli bistu u Klanjcu te sagradili memorijalni centar i spomen park. Ponosno nosim i ime dvorca Erdodi koji je preimenovan u „Dvorac Mihanović“ nakon rekonstrukcijske obnove. Nadam se da ste uživali i saznali nešto novo o meni! 

Ja sam Ivan Meštrović. Ispričat ću vam što sam sve radio u svom životu. 

Rođen sam u Vrpolju 15.8.1883., ali  djetinjstvo sam proveo u selu Otavice u Dalmaciji. Imao sam 16 godina kad je kamenorezac Pavao Bilinić prepoznao moj talent i uzeo me za šegrta. Jedan bogati čovjek iz Beča je financirao moje studiranje u Beču.  

Svoju prvu izložbu sam imao u Beču 1905. godine. Postao sam popularan i počeo sam dobro zarađivati, pa sam počeo putovati sa svojom ženom Ružom Klein. 

1908. godine selim se u Pariz gdje sam napravio 50 skulptura i postao sam međunarodno poznat. Kad je počeo Prvi svjetski rat zatekao sam se u Veneciji te sam sjeo na brod za Split ali su me neki ljudi pratili pa sam morao otići iz Hrvatske.  

Nakon Prvog svjetskog rata sam se ponovo oženio Olgom Kesterčanek. S njom sam imao četvero djece. Postao sam profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu gdje sam živio sa svojom obitelji. Izlagao sam svoja djela u Bruklinskom muzeju, u Chicagu, kao i u Egiptu i Palestini.  

Tijekom Drugog svjetskog rata bio sam tri i pol mjeseca u zatvoru jer sam bio antifašist. Uz pomoć Vatikana vratio sam se u Veneciju. Za vrijeme Tita zvali su me u Jugoslaviju, ali nisam želio živjeti u komunističkoj zemlji. 1946. selim se u Ameriku sa obitelji gdje postajem profesor.  

Na zahtjev Jugoslavije šaljem im puno svojih radova. 1959. vraćam se nakratko u Hrvatsku gdje sam se 8 dana zadržao kod Josipa Broza Tita gdje sam imao s njim razgovora. 

1949. mi je umrla kći Marta, 1961. mi se ubio sin Tvrtko. Napravio sam četiri skulpture njima u čast. Neposredno pred smrt sam napravio skulpturu Pietà. 

Nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka umirem u 79. godini života u Indijani, SAD. 

Pokopan sam 24.1.1962. u Otavicama gdje sam i odrastao. 

Ja sam Janica Kostelić i  rođena sam 5. siječnja 1982. u Zagrebu, hrvatska sam alpska skijašica.  

Osvojila sam četiri olimpijske zlatne medalje i dvije srebrne medalje. Osvojila sam Svjetski kup 2001., 2003. i 2006. godine. Dana 15. siječnja 2006.  postala sam tek treća skijašica u povijesti Svjetskog skijaškog kupa. Dana 5. veljače 2006. ja sam postala druga skijašica koja je pobijedila u svih pet disciplina u jednoj sezoni.  

Jeste li znali  da sam s tri godine starosti, prvi puta sam stala na skije? Počela sam trenirati kada mi je bilo devet ili deset godina, ne mogu se točno sjetiti. I moj klub je bio i ostao SK Zagreb. Osvojila sam sve moguće u dječjim natjecanjima, i što je posebno impresivno da sam u sezoni 1996./1997. osvojila  Topolino i Pinocchio – dva najvažnija dogadaja u dječjim natjecanjima slaloma i veleslaloma. U sve 22 utrke u kojima sam startala bila sam pobjednica.  

Sa 16 godina bila sam najmlađa alpska skijašica i vratila se s osvojenim 8. mjestom u kombinaciji, što je bilo najveće dostignuće hrvatskih skijaša na zimskim olimpijskim igrama do tada. Sudjelovala sam u svim skijaškim disciplinama u ženskoj konkurenciji u Naganu.  

Tada dolazi moje vrijeme kada se u Salt Lake Cityju održavale Zimske olimpijske igre, kada sam stigla u Salt Lake osvojila sam zlatnu medalju s dvije odlične utrke u kombinacijskom slalomu. To je bila prva medalja u povijesti hrvatskog skijanja i to mi je bila prva hrvatska medalja na Zimskim olimpijskim igrama. Sa svojom ekipom sam se preselila u Park City i Deer Valley, gdje su nam na rasporedu bile tehničke discipline. Uspjela sam, bez obzira na izrazito teške vremenske uvjete i slabo pripremljenu stazu, osvojiti slalom pobijedivši drugoplasiranu Francuskinju.  

Dana, 6. listopada 2006. godine, objavila sam, da neću skijati u sezoni 2006./2007. To je za mene bila jedna stanka, zbog zdravstvenih problema s koljenom i leđima. Isto tako, rekla sam, da jednostavno želim učiniti stvari koje do sada nije bila u mogućnosti. 

Dana 19. travnja 2007. godine, na konferenciji za novinare u Tomislavovu domu, objavila sam da se povlačim sa skijanja, a kao glavni razlog navela sam  brojne probleme s ozljedama koje je imala u skijaškoj karijeri. 

U Trinaestoj vladi Republike Hrvatske obnašala sam dužnost pomoćnice ministra športa (doministrice) Predraga Šustara  u Ministarstvu obrazovanja, znanosti i športa. 

1. siječnja 2019.godine, rodila sam svoga sina Oskara. 

Ja sam Lavoslav Leopold Ružička, rođen sam 13. rujna 1887. godine u Vukovaru.  

Stjepan Ružička bio je moj otac koji je bio češkoga i hrvatskoga podrijetla, a moja majka Amalija (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Kršten sam kao Leopold i Stjepan. S majkom i mlađim bratom Stjepanom nakon očeve smrti  otišao sam u Osijek, majčin rodni grad. U  Osijeku pohađao sam i završio Nižu pučku školu  i Kraljevsku veliku (klasičnu) gimnaziju, u kojoj sam maturirao 1906. godine. Po završetku gimnazije opredijelio sam se za tehniku. Upisao sam  kemiju.  Zatim odlazim na Tehničku visoku školu u Njemačkoj. 1918. godine postao sam privatnim docentom na Saveznoj tehničkoj visokoj školi u Švicarskoj, a potom titularnim profesorom, nakon toga radio sam u Ženevi.  

 U Zagrebu sam godine održao svoje Nobelovo predavanje te sam bio izabran za počasnoga člana JAZU, počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu za prvoga počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva...  

1970. godine postao sam i počasnim članom Matice hrvatske. Objavio sam čak 582 rada.  

Potom dobivam podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema u Njemačkoj  i postajem počasni profesor na ETH-u i na Sveučilištu u Zurichu. Pridružujem se ženevskim proizvođačima parfema.    

U Nizozemskoj sam ostao tri godine, a kasnije se ponovno vraćam u Švicarskoj , gdje postajem vodeći stručnjak na području kemijske industrije. 

 Godine 1939. dobivam i Nobelovu nagradu za kemiju.  

 

Za vrijeme 2. svjetskog rata, neki od mojih najboljih suradnika odlaze, no u svoj laboratorij dovodim nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog. 

I nakon svih tih godina nositelj sam osam počasnih doktorata. A tako je i meni došao kraj, preminuo sam 26. rujna 1976. godine. 

Rođen sam u Koprivnici 15. travnja 1952. godine. Ja sam hrvatski fizičar i izumitelj. Sve je započelo u Osijeku gdje sam završio osnovnu školu. Maturirao sam u V. gimnaziji u Zagrebu 1970. godine. Nakon toga sam diplomirao eksperimentalnu fiziku na Prirodoslovno – matematičkom fakultetu u Zagrebu 1977.godine. Želja mi se ostvarila jer sam postao doktor znanosti na University of Leedsu1981. godine iz područja fizike. Tri godine sam boravio u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Grenobleu. Jedno vrijeme sam čak i u Australiji i u SAD-u istraživao.  

Od 1986. godine sam počeo raditi u Lausanneu u Švicarskoj kao sveučilišni profesor kemije, fizike i elektronike.  

Objavio sam preko 150 znanstvenih radova i udžbenik o supravodljivosti na engleskom jeziku, koji se naravno prevodi na druge jezike. Održao sam jako puno predavanja. Radim na projektu u američkoj državi Wisconsin, što je zajednički projekt švicarskih i američkih fondova za znanstvena istraživanja.  

Predsjednik sam svjetskog kongresa o novim tehnologijama u SAD-u. Kao savjetnika na području energetike angažirao me je bivši američki predsjednik Barack Obama.  

Također sam jedan od pokretača Prvog kongresa hrvatskih znanstvenika u Vukovaru 2005. godine.  

Nadam se da ste naučili nešto novo o meni. 

Vladao sam od 1075. do 1089. godine. Upamćen sam kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske. 

Kao i moj prethodnik Petar Krešimir IV nastavio sam politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. 

Moja smrt bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti. 

Vladao sam Hercegom, Hrvatskom i Dalmacijom te sam bio Hrvatski Ban. 

Stolovao sam u Kninu te, dok sam ja vladao, nije bilo većih ratovanja. 

Povodom toga ojačao se razvitak gospodarstva i kulture. 

Bogato sam darivao crkve i samostane te sam dao izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina. 

Moj najpoznatiji dar je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. 

Moje se ime također spominje na poznatoj Bašćanskoj ploči. 

Ja sam hrvatska operna pjevačica  i moj glas je mezzosopran. Članica samHrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2010.  

Na prvoj izvedbi u Hrvatskoj opere "Rat i mir" u HNK u Zagrebu u  1961. posebnu je pozornost privukao moj glas orguljske ljepote, baršunaste mekoće i bogatih preljeva.

Za svoje duge četrdesetogodišnje karijere ostala sam vjerna Zagrebačkoj operi i usporedno sam stjecala svjetski ugled. Počelo je to u napuljskome San Carlu u ulozi Venere u Offenbachovu "Orfeju" u podzemlju.

U 1975. godine, kada se proslavljala stota obljetnica praizvedbe "Carmen", bila sam najtraženija operna pjevačica  od Beča do Madrida.

Udana sam, ali nedavno mi je suprug umro. Imam dva uspješna sina.

Nastupala sam po cijelom svijetu – u Salzburgu, Beču, Barceloi, Berlinu, u Vatikanu pred papom. 

Moj  jedinstveno lijep glas i  velika muzikalnost donijeli su mi pregršt nagrada, a 57 puta nastupala sam u Metropoliten operi.

1995. dobila sam odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, sljedeće godine Nagradu hrvatskog glumišta   za svekoliko umjetničko djelovanje, a jedna od dražih mi je nagrada Porin za životno djelo i poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi koju sam dobila 2003.

 

 

Dobar dan svima, ja sam Miroslav Krleža, jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca. Rođen sam 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu. Bio sam književnik i enciklopeidist, po mnogima sam bio jedan od najvećih književnika 20 st. Pohađao sam Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a završio sam je 1909. Ako niste znali pohađao sam vojnu kadetsku školu u Pečuhu. Angažirao sam se komunističkom pokretu novonastale države (Kraljevine SHS) i tada sam razvio snažnu spisateljsku djelatnost.  Nakon proglašenja NDH sam se vratio u svoj rodni Zagreb. 
Evo nekih mojih citata: „Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture. '',  „S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo''.
Moja najpoznatija djela su: Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovciza, U agoniji,  Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha...
Oženio sam se s Belom Krležom 1919. godine.
Osvojio sam puno nagrada: NIN-ovu nagradu, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo - Književnost, Zlatnu značku, Sterijinu nagradu za tekst suvremene drame...
Valja spomenuti i izuzetno važan moj rad na enciklopedistici, gdje je u suradnji s Matom Ujevićem. Ustrojili smo i na njegovu tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi moje ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije hrvatskoga naroda.
Nažalost, preminuo sam 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu. 

 

Dobar dan, ja sam Milan Meštrov. Rođen sam 12. rujna 1929. godine u Tisnu na otoku Murteru. Bio sam  hrvatski biolog, pedagog i akademik. Maturirao sam  klasičnu gimnaziju u Dubrovniku 1948. godine. U Zagrebu 1954. godine sam završio studiji  biologije na Prirodoslovno- matematičkom fakultetu gdje sam također i doktorirao s temom  Faunističko - ekološka i biocenološka istraživanja podzemnih voda savske nizine. Tri puta sam bio pročelnik Biološkog odjela Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, a zatim i predsjednik Upravnog odbora te sam dva puta bio prodekan i dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dosada sam u inozemnim i domaćim znanstvenim časopisima i zbornicima znanstvenih skupova objavio 73 znanstvena rada, publicirao sam 19 stručnih radova te sam izradio 32 opsežne studije. Kao predstojnik Zavoda tijekom 12 godina uredio sam i opremio laboratorije, praktikume, radne kabinete i ostale prostore za nastavu i znanstveno istraživački rad te je tako značajno unaprijeđen znanstveno - istraživački i nastavni rad iz područja zoologije, a posebno ekologije. Odgojio sam nekoliko generacija biologa i ekologa koji sada uspješno rade u nastavnim, znanstveno - nastavnim i znanstvenim institucijama diljem Hrvatske i izvan nje. U nekoliko navrata bio sam član komisije za dodjelu republičke nagrade “Ruđer Bošković” i za životno djelo. Dodijeljena su mi priznanja za znanstvene i druge djelatnosti kao što su: Republička nagrada za znanstveni rad Ruđer Bošković, l982. godine,  Zlatna plaketa za izuzetni doprinos akciji unapređivanja i zaštite okoliša, 1982. godine, nagrada za životno djelo : Općinsko vijeće Tisno, Šibensko-kninska županija, 2002. godine i još mnogo njih. Umro sam 8. listopada 2010. godine, a Croatobranchus mestrovi je vrsta pijavice koja je nazvana po meni. Hvala vam na slušanju i nadam se da ste uživali. 

Rodio sam se 8. travnja 1915. godine u Zagrebu. Nakon mature 1934. godine upisao sam studij matematike, fizike i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te nastavio studij u Beču, Parizu, Zurichu i Leipzigu. Godine 1940. doktorirao sam fiziku i filozofiju u Leipzigu pod vodstvom fizičara Wernera Heisenberga, s kojim sam nastavio rad na kvantnoj teoriji polja do 1943. godine. Kasnije sam se bavio istraživanjem teorije metala na niskim temperaturama, otkrio sam diferencijalne jednadžbe za električnu vodljivost materijala na tim temperaturama.Godine 1941. u Njemačkoj sam uhićen od Gestapa, ali me spašava Heisenberg pod izlikom da mu treba asistent bez kojega ne može provoditi daljnja istraživanja. Godine 1944. u Topuskom, na Kongresu kulturnih radnika, održao sam zapaženi govor o znanosti, na kojem sam uputio prvi javni apel protiv uporabe nuklearnog oružja. 1946. sam postao profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu, vodio sam grupu studenata koji  fiziku u Zagrebu podižu na europsku razinu. 1950. vodio sam gradnju Instituta Ruđer Bošković i postao njegov prvi ravnatelj. 1958. sam isključen iz instituta jer sam se protivio planovima jugoslavenske Federalne Komisije za Nuklearnu energiju za izradu atomske bombe. 1960. osnivam Institut za filozofiju znanosti i mira.  1976. zajedno s Linusom Paulingom, Philipom Noel-Bakerom, Sophiom Wadai te Aureliom Pecceiem potpisuje. Dubrovnik-Philadephia deklaraciju.Bio sam kritičar procesa globalizacije i zagovornik teze o socijalnoj jednakosti te sam u doba prisilne šutnje u domovini održavao predavanja na mnogim svjetskim sveučilištima (američkim, britanskim, njemačkim i francuskim). Također sam bio autor brojnih romana i drama s filozofskim, političkim i znanstveno-fantastičnim temama. Roman Proces stoljeća priča je o procesu protiv poznatog američkog fizičara Roberta Oppenheimera. Umro sam 5. ožujka 2005. u Zagrebu u svom stanu nakon duge bolesti. 

Ja sam biokemijska inženjerka, stručnjakinja za industrijsku mikrobiologiju te začetnica biotehnologije i ekološkoga inženjerstva u Hrvatskoj.

Rođena sam u Tompojevcima kraj Vukovara, 1917. U Vukovaru sam maturirala i ostala trajno vezana za ovaj kraj.

Studij sam završila u Ljubljani 1940. gdje sam stekla i svoja prva iskustva s antibioticima i industrijskom mikrobiologijom uopće. Za redovitoga profesora Industrijske mikrobiologije i Biokemijskog inženjerstva na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izabrana sam 1964. godine. Već 1970. godine sudjelovala sam u organizaciji četiriju poslijediplomskih studija iz biokemijskoga inženjerstva i iz zaštite okoliša. Moj znanstveni doprinos ima 110 znanstvenih radova, 53 stručna rada i 13 registriranih patenata. Promicanju znanosti pridonosila sam i kao članica mnogih hrvatskih i inozemnih znanstvenih društava. Bila sam prorektorica Sveučilišta u Zagrebu, a za svoju znanstvenu djelatnost, te kao utemeljitelj biotehnologije na ovim prostorima, kao i doprinos biotehnologiji u svijetu, primila sam mnoga domaća i inozemna priznanja

Bila sam ugledna znanstvenica koja je, pored svojega predanog rada kao odgajateljica mladih stručnjaka na diplomskim i poslijediplomskim studijima, ostvarila izvrsnu suradnju s gospodarstvom na području proizvodnje antibiotika, fermentacijskih procesa i zaštite okoliša. Svojim sam patentima dala veliki doprinos zaštiti intelektualnog vlasništva.

Umrla sam 16. listopada 2000. godine u Zagrebu.