·        Teheran je izabran, jer Staljin nije htio putovati daleko od Sovjetskog Saveza. U središtu ineteresa konferencije je bilo pitanje otvaranja "drugog fronta" u zapadnoj Europi i planiranje operacije Overload (Dan D). Međutim, raspravljalo se i o sudbini istočne Europe i Njemačke nakon završetka rata, osnivanju Oragnizacije Ujedinjenih naroda, rješavanju iranskog pitanja, pridobijanja Turske na savezničku stranu i dr. Staljin je uspio u svemu zbog čega je došao na konferenciju: osigurao je pomoć Titovim partizanima i zaustavio pomaganje jugoslavenskih četnika, pomaknuo je istočne granice s Poljskom na Curzovu liniju i postigao dogovor o otvaranju zapadnog fronta koje bi mu pomoglo povoljno utjecati na stanje na Istočnom frontu. 

·        Konferencija je okončana donošenjem tri dokumenta: Deklaracije o Tri Sile, Deklaracije Tri Sile u pogledu Irana i Vojnim zaključcima. Vojni zaključci su se odnosili na odobravanje pomoći partizanima u Jugoslaviji, želi da se Tursku uvuče u rat na strani Saveznika, da iskrcavanje saveznika počne u svibnu 1944. te da Crvena Armija istodobno pokrene veliku ofenzivu na Istočnom frontu.

·        Bila je to jedna od najznačajnijih konferencija u Drugom svjetskom ratu. Saveznici su tako stvorili uvjete kako bi stratešku inicijativu iskoristili za pripremanje uništenja neprijateljskih oružanih snaga.

Za to vrijeme Sovjeti su uspjeli sagraditi jaku obranu oko Kurska, jer su prema obavještajnim podacima znali gdje će Nijemci napasti. Sovjetska obrana bila je dubine čak 250 kilometara. Nijemci su krenuli u ofenzivu teškim tenkovima. Poznata je priča o Franzu Staudeggeru, zapovjedniku tenka Tiger, koji se jednim tenkom suprotstavio grupi od 50 sovjetskih tenkova T-34. Uništio ih je 22, dok su ostali uzmaknuli. Unatoč takvim pojedinačnim njemačkim uspjesima, sovjetska se obrana pokazala neprobojnom.
Minska polja i protuoklopni topovi zaustavljali su Nijemce, a Sovjeti su dovezli i nevjerojatan broj tenkova, preko 8.000, tako da su nadmašivali Nijemce u omjeru tenkova otprilike 2,3:1. Kad je Hitler vidio da napad neće uspjeti, naredio je prekid ofenzive, i to u trenutku kad je ona bila na vrhuncu, da bi poslao jedinice u Italiju, gdje su se upravo iskrcali saveznici. Mnogi su kritizirali takav Hitlerov potez. Sovjeti su proveli protuofenzivu i postigli pobjedu kod Kurska.
Do kraja 1943. godine, Sovjeti su oslobodili veliki dio Ukrajine, uključujući i Kijev početkom studenog. Pobjedom Crvene Armije u ovoj bitci, inicijativa na Istočnom frontu prešla je trajno na sovjetsku stranu. Od tada pa sve do kraja rata njemačke jedinice se nalaze u konstantnoj defenzivi.

Uvod u tragediju zbio se 6. svibnja kada je Pavelić s ustaškom vladom i vojskom napustio Zagreb, a za njima je krenuo narod (muškarci, žene, djeca i starci) koji se bojao partizanske osvete. Pravac povlačenja bio je Celje – Slovenj Gradec – Dravograd, a onda prema Bleiburgu koji se nalazi blizu slovensko – austrijske granice. Sam Pavelić, s užom pratnjom, napustio je kolonu te se probio u unutrašnjost Austrije prema američkim snagama. Ostatak kolone (više od sto tisuća ljudi) predvodili su ustaški generali te se cijela masa vojnika i naroda, uz povremene napade lokalnih partizana, uspjela probiti do bleiburškog polja gdje su ih zaustavile britanske snage. Uskoro su ih opkolile postrojbe Jugoslavenske armije. Nastala je pat-pozicija – zapovjednici hrvatske vojske tražili su od Britanaca da zaštite narod, partizani su zauzeli položaje po okolnim šumama, a britanski zapovjednik Patrick Scott tražio je instrukcije od nadležnih.

Generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen potom odlaze u bleiburški dvorac na pregovore o predaji s generalom Scottom, koji ih dočekuje s “hladnoćom koja nije slutila na dobro” (iz memoara Danijela Crljena). Pregovarači nisu znali da je Scott u međuvremenu dobio zapovjed da se hrvatska vojska i nagomilani narod predaju u ruke partizanima, kao i da je kod njega partizanski komesar Milan Basta, s kojim se dogovorio da je najprihvatljivije rješenje da Hrvati dobrovoljno odlože oružje i predaju se partizanima. Tako da nikakvih pregovora nije moglo ni biti. Scott je odmah rekao da predaja njegovim snagama ne dolazi u obzir, a Basta je postavio ultimatum: “Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici…”. 

Herenčiću je bilo jasno da nema izbora, pogotovo nakon što je Scott naglasio da će britanski tenkovi pružiti podršku partizanima ako ne pristane na izložene uvjete, i pristaje na ultimatum. Vrativši se među narod naređuje vojnicima da odlože oružje i počinjava samoubojstvo. Nakon što je istekao rok za predaju hrvatski vojnici istaknuli su bijele zastave i odbacili oružje. Tada su Britanci tenkovima vojnike i narod natjerali u redove, nakon čega su se povukli. Uprkos Bastinim obećanjima partizani su odmah otvorili vatru na očajnu masu nenaoružanih ljudi. Prema svjedočanstvima preživjelih pucnjava je trajala 15 do 20 minuta.
Za čitavo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije, Bleiburg i Križni put se uopće nisu smjeli spominjati, te su za javnost u Hrvatskoj bili potpuna nepoznanica. Poneki preživjeli bi nešto u povjerenju ispričali bliskim osobama, te se eventualno moglo načuti potihu glasinu kako je veliki broj zarobljenih ustaša i domobrana bio pobijen 1945. godine.
Titovi komunisti u svibnju 1945. godine počinili strahoviti ratni zločin, nad ljudima koji su bili nenaoružani. Bleiburg je simbol zločina, te ga se ne smije zaboraviti.