Došla je gospođa stonoga u ježev dućan, a to se ne dešava svaki dan. 

– Htjela bih kupiti cipele. Noge su mi stalno prljave, pa me je sram takva ići van. Cipele nek’ su sve iste boje, da mi uz moje zelene oči stoje. Jež je kružio oko njene jedne noge. 

– Pazite malo – povikala je ona – vaša me bodlja bode. 

– Oprostite stonogo, ali mjeru vam moram znati da cipele mogu napraviti. To nije mala stvar, vama ne treba samo jedan par. Ovo mora da je neka grješka – čudi se mali jež dok se iza uha zbunjeno češka – svaka noga vam drugi broj nosi, bolje vam je da hodate bosi. 

Stonoga je tužna bila što cipele nije dobila. I danas dalje hoda bosa, a noge joj pere prva jutarnja rosa. 

 

Tamara Vrbanović