Tijekom 1980-ih godina Jugoslavija je zapala u političku i gospodarsku krizu. Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, počele su se jače izražavati razlike među republikama. Ustav iz 1974. dao je veliku samostalnost republikama i pokrajinama. Sve veće nesuglasice i sukobi među republikama ugrozili su jedinstvo države. U Srbiji je političku moć preuzeo Slobodan Milošević, koji je zagovarao centralizaciju i jačanje srpske uloge u Jugoslaviji. Njegova politika izazvala je otpor u drugim republikama, posebno u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ta neslaganja dovela su do sve veće političke krize i konačnog raspada Jugoslavije početkom 1990-ih.

Početkom svibnja 1991. godine, hrvatski policajci ušli su u Borovo Selo s ciljem da oslobode dvojicu svojih kolega, koji su bili zarobljeni od strane pobunjenih Srba. Međutim, upali su u zasjedu, gdje je poginulo 12 hrvatskih policajaca, što je bio jedan od najtežih napada na hrvatske snage u ranim fazama rata. U svibnju 1991. godine osnovan je i Zbor narodne garde (ZNG), koji je kasnije postao temelj za buduću Hrvatsku vojsku. Ovi događaji označili su početak ozbiljnog oružanog sukoba u Hrvatskoj, koji će eskalirati u Domovinski rat.

Sela koja su bila pod okupacijom bila su uništena, a nesrpsko stanovništvo protjerano, a mnogi su ubijeni. Najveći sukobi zbili su se u Vukovaru i Dubrovniku. Vukovar je bio pod opsadom JNA i srpskih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine, a grad je pretrpio ogromna razaranja. Dubrovnik je, pak, bio pod opsadom JNA i pripadnika teritorijalne obrane iz Crne Gore i istočne Hercegovine od listopada 1991. do svibnja 1992. godine, a grad je pretrpio ogromna razaranja, dok su civili trpjeli ne samo bombardiranja, već i blokadu.

Jedan od ključnih trenutaka u ratu dogodio se 7. listopada 1991. godine, kada je ratni zrakoplov JNA raketirao Banske dvore, službeni ured tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. Sljedećeg dana, 8. listopada 1991., Hrvatski sabor donio je povijesnu odluku o raskidu državne i pravne veze Hrvatske s Jugoslavijom, čime je formalno započeo proces neovisnosti Republike Hrvatske.

Iako su mnoge države u svijetu bile skeptične u pogledu priznanja, Europska zajednica je priznala Hrvatsku kao neovisnu državu 15. siječnja 1992. godine, a Sjedinjene Američke Države su učinile isto u travnju iste godine. Priznanje Hrvatske od strane međunarodne zajednice bilo je ključno za jačanje njezine pozicije u međunarodnim odnosima.

Hrvatska je postala članicom Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine, čime je stekla međunarodni status kao suverena država. Tijekom tog razdoblja, kako bi osigurala stabilnost, Hrvatska je surađivala s UNPROFOR-om (United Nations Protection Force), mirovnim snagama UN-a, koje su bile raspoređene u zemlji radi zaštite civila i usmjeravanja mirovnih pregovora.

Priznanje Hrvatske i međunarodna integracija bili su od presudne važnosti u procesu stabilizacije zemlje, iako su ratna razaranja i borbe nastavile još dugo nakon toga.

Jedna od najvažnijih oslobodilačkih akcija u to vrijeme bila je operacija Maslenica, koja je započela 22. siječnja 1993. godine. Cilj operacije bio je oslobađanje strateški važnog područja oko Masleničkog ždrila i zračne luke Zadar, te ponovno povezivanje sjeverne i južne Hrvatske, koje su bile odsječene zbog okupacije dijelova zadarskog zaleđa. Operacija Maslenica bila je uspješna – oslobođeni su Maslenica, Novsko ždrilo, okolna brda i komunikacijske točke, što je omogućilo ponovno uspostavljanje cestovne veze između Dalmacije i ostatka zemlje.

Ove oslobodilačke operacije pokazale su da Hrvatska vojska jača i postaje sve organiziranija, čime su stvoreni preduvjeti za veće akcije koje će uslijediti kasnije tijekom Domovinskog rata.

Na području zapadne Slavonije bio je važan prometni koridor, autocesta i željeznica koja je spajala istok i zapad Hrvatske, a godinama je bio presječen zbog srpske okupacije. Operacija je počela iznenadnim i snažnim napadom Hrvatske vojske i specijalne policije, koje su u manje od 32 sata uspješno oslobodile oko 500 četvornih kilometara okupiranog teritorija.

U operaciji je sudjelovalo oko 7200 hrvatskih vojnika, a protiv njih su bile snage tzv. Vojske Republike Srpske Krajine, koje nisu bile dovoljno brojne niti dobro organizirane da pruže jači otpor. Hrvatska vojska je brzo napredovala i već drugog dana operacije zauzela središte otpora – grad Okučane, čime je operacija uspješno završena.

Operacija Bljesak pokazala je snagu, organiziranost i spremnost Hrvatske vojske da vrati okupirane teritorije. Tijekom operacije poginulo je 42 hrvatskih vojnika i policajaca, a više od 160 ih je ranjeno. Unatoč vojnom uspjehu, operacija je bila praćena i diplomatskim pritiscima, a pobunjeni Srbi su kao odmazdu granatirali Zagreb i druga hrvatska naselja.

Operacija Bljesak bila je važan uvod u završne vojne operacije, osobito u Operaciju Oluja, koja je uslijedila tri mjeseca kasnije i označila kraj većine borbenih djelovanja u Domovinskom ratu.

Operacija je počela 4. kolovoza 1995. u 5 sati ujutro, kada je Hrvatska vojska, uz potporu specijalne policije i pričuvnih postrojbi, započela napad duž bojišnice dugom oko 700 kilometara. U operaciji je sudjelovalo više od 100.000 hrvatskih vojnika, a napad je bio brzo i precizno organiziran.

Već 5. kolovoza, nakon samo jednog dana borbi, osvojen je Knin, simbol srpske pobune. Tog dana, na kninskoj tvrđavi zavijorila se hrvatska zastava, a dan se od tada slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Operacija je završena 7. kolovoza, a u svega 84 sata oslobođeno je oko 10.400 četvornih kilometara, odnosno oko 20% ukupnog teritorija Hrvatske.

Nakon završetka Oluje, hrvatske snage su nastavile osiguravati oslobođena područja i pružati pomoć civilima. Velik broj pripadnika srpske vojske i civilnog stanovništva napustio je to područje, bježeći prema Bosni i Srbiji. Hrvatska je pozvala sve građane srpske nacionalnosti da ostanu u svojim domovima i zajamčila im sigurnost.

Nekoliko tjedana kasnije, 4. rujna 1995., počela je zajednička vojna operacija Hrvatske vojske i Armije Bosne i Hercegovine pod nazivom „Maestral“, koja je bila nastavak Oluje, ali na području Bosne i Hercegovine. Cilj te operacije bio je oslobađanje dijelova zapadne Bosne i jačanje položaja legalnih vlasti Bosne i Hercegovine pred završne mirovne pregovore.

Operacija Oluja bila je presudna za završetak Domovinskog rata. Pokazala je odlučnost Hrvatske da obrani svoj teritorij i pridonijela je okončanju rata na prostoru bivše Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u studenome 1995., potpisan je Daytonski sporazum, kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini, a Hrvatska je osigurala svoju neovisnost i teritorijalni integritet.

Nakon završetka ratnih operacija u Hrvatskoj 1995. godine, posebno nakon Operacije Oluja, područja istočne Slavonije i Baranje ostala su pod upravom UN-a i snaga pobunjenih Srba. Radi sprječavanja daljnjih sukoba i osiguranja trajnog mira, Ujedinjeni narodi su 1996. godine osnovali Misiju Ujedinjenih naroda za privremenu upravu u istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu (UNTAES).

UNTAES je započela svoj rad 15. siječnja 1996. godine s ciljem uspostave reda, razoružanja pobunjenika i priprema uvjeta za mirnu reintegraciju regije u sastav Republike Hrvatske. Misija je uključivala oko 5.000 pripadnika mirovnih snaga koji su nadgledali povratak izbjeglica, demilitarizaciju područja te uspostavu lokalnih institucija i sigurnosnih uvjeta.

Ključni trenutak u procesu bio je 12. studeni 1998. godine, kada je Hrvatski sabor donio Zakon o područjima posebne državne skrbi, što je označilo početak formalnog uključivanja regije u državni sustav Hrvatske.

Mirna reintegracija završena je 15. siječnja 1998. godine, kada su hrvatske vlasti preuzele punu upravu nad područjem istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, nakon što su pripadnici UNTAES-a završili svoju misiju.

Ovaj proces smatran je velikim uspjehom međunarodne zajednice i Hrvatske, jer je omogućio povratak izbjeglica i izbjeglica i reintegraciju bez dodatnog oružanog sukoba, čime je osigurana dugoročna stabilnost i mir u ovom dijelu Hrvatske.

Prema službenim procjenama, ukupna ratna šteta u Hrvatskoj iznosi oko 32,5 milijardi eura. Gospodarstvo je bilo ozbiljno pogođeno – mnoge tvornice i poduzeća prestale su s radom, trgovina je bila prekinuta, a turizam, koji je važan dio hrvatskog gospodarstva, potpuno je stao. Poljoprivreda je u mnogim dijelovima zemlje bila uništena ili onemogućena zbog minskih polja i ratnih aktivnosti.

Osim materijalne štete, rat je uzrokovao i gubitak radnih mjesta, povećanje nezaposlenosti, pad proizvodnje i rast vanjskog duga. Hrvatska se suočila s velikim troškovima za obranu, brigu o izbjeglicama i obnovu razorene zemlje.

Nakon rata, država je pokrenula programe obnove i povratka, ali proces je bio dugotrajan i skup. U mnogim područjima obnova je trajala godinama, a gospodarski oporavak bio je spor. Unatoč svemu, Hrvatska je postupno obnovila razrušene dijelove zemlje i pokrenula gospodarski razvoj, no posljedice rata osjećale su se još dugo nakon njegovog završetka.