“I trapio je tijelo kao svetac. Morio ga glađu, ispijao bdjenjima, ne dao mu mira nigdje, ni jednog časa. Tovario ga izmišjenim, suvišnim brigama, pronalazio zadatke noću u krevetu..."

Ovakvo uništavanje vlastitoga tijela i želja za svojevrsnim odvajanjem od istoga jako

podsjeća na pjesmu “Tijelo i mi”

hrvatskoga pjesnika Antuna Branka

Šimića. Šimić u toj pjesmi tematizira zgađenost vlastitim tijelom i svoju želju da se odijeli od njega jer mu ne predstavija ništa više od običnog tereta:

“I tijelo mi se gadi. Može li se kako / odijeliti od tijela, biti čist od tijela? / Tijelo je teret, tudin, trulost. / Ja bih ga rado ostavio negdje / i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.”

Kontrastom uma i tijela Marinković u svojemu romanu ponovno ukazuje na to da je rat taj koji proždire ljude, proždire njihova tijela i pretvara ih u čovjetinu, ali da je istovremeno um taj koji nas može osloboditi osjećaja prema vlastitome tijelu, a tako i svih ratnih strahota u koje bi nas tijelo moglo dovesti.

U Kiklopu se vrlo suptilno aludira i na

hrvatskoga pjesnika Tina Ujevića. Na

samome kraju romana, prilikom Melkiorova razgovora s Maestrom u Maestrovom domu, Maestro se opija i u jednome trenutku odmori glavu na kvrgavu stolu te ta situacija u Melkiorovim mislima probudi asocijaciju

na Ujevićeve stihove iz pjesme XXXI. iz

zbirke Kolajna:

“ Znači, nije spavao, zakijuči Melkior,

odmarao je misli na kvrgavu stolu. Na čelu mu je ostao zvjezdasti znak kvrge iz drveta: eto, jedan od znamenovanih...sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku... misli Melkior.”

Uspoređujući ga s tim stihovima, Melkior

želi ukazati na Maestrovu posebnost i način na koji je odudarao od drugih ljudi tijekom života koji upravo planira završiti svojom, kako je on to nazivao, „medicinski čistom" smrću.

Polifem je ime kiklopa kanibala koji se pojavljuje u Homerovoj Odiseji: on je stavio veliki kamen na ulaz u spilju i tako u njoj zatočio Odiseja i njegove prijatelje. Potom je u dva dana pojeo šestoricu Odisejevih mornara.