U počast papi Grguru I. Velikom vjerski napjevi katoličke crkve nazvani su gregorijanskim koralom.

Skladbe u srednjem vijeku nisu bile skladane u duru ili molu, već su koristile tonsku građu starih načina.

Važnost srednjeg vijeka su dva velika glazbena otkrića - notacija i višeglasje.

NOTACIJA:

Glazbenici su u 6. stoljeću započeli znakovima iznad teksta zapisivati visine tonova, ali ne i njihova trajanja. Postupnim dodavanjem crta sve su točnije bilježili tonske visine. U 13. stoljeću, zbog daljnjeg razvoja višeglasja, glazbenici uvode znakove za trajanje tonova.

VIŠEGLASJE:

Od 9. st. crkveni su glazbenici koralnoj melodiji dodavali jednu, a kasnije dvije ili tri melodije. Zvuk više istodobnih melodija bio je bogatiji i ljepši. Bio je to put stvaranja melodijskog višeglasja- polifonog sloga.

SVJETOVNA GLAZBA:

ŽONGLERI:

Kao i danas, tijekom srednjeg vijeka postojala je i zabavna glazba koja je pratila različite vesele i svečane događaje. Izvodili su je putujući glazbenici-žongleri koji su zabavljali publiku. Glazba žonglera bila je jednoglasna bez obzira na broj pjevača i svirača.

TRUBADURI:

Tijekom 11. i 12. stoljeća, diljem Europe, bili si popularni dvorski pjesnici - trubaduri. Sami su pisali stihove, skladali ih i izvodili. Trubadurske su pjesme bile jednoglasne, a pratnja koju su obično sami svirali na lutnji ili vieli, imala je istu melodiju kao glas.

U renesansi je pjevanje bilo važnije od sviranja. Većina skladbi pisana je za zbor bez pratnje - a cappella. Stoga kažemo da je renesansa zlatno razdoblje vokalnog višeglasja. Skladatelji renesanse usavršavali su srednjovjekovno višeglasje slažući zajedno sve veći broj ravnopravnih melodija. Uskladiti zvuk, ponekad i do tridesetak dionica, zahtijevalo je nadahnuće, veliku skladateljsku spretnost i domišljatost.

Glazbom su se bavili gotovo svi. Glazbena pismenost, osim za profesionalne glazbenike, bila je obavezna i za svakog obrazovanog čovjeka.

PONOVNO ROĐENJE:

Renesansa je jedan od najljepših naziva za povijesna razdoblja jer znači ponovno rođenje. U renesansi se javlja svijest o vrijednosti svakog čovjeka. Započela je u Italiji.

SVJETOVNA GLAZBA:

Bila je popularna u renesansi, a pisali su je profesionalni glazbenici. Vedrog ugođaja, izvodila se na dvorovima i u građanskim kućama. Zbog preciznosti zapisivanja polifonih skladbi vrlo brzo se razvila notacija kojom se točno mogao bilježiti ritam. Slično današnjoj, renesansa notacija trajanje određuje crnim i bijelim notama. Razlika je u obliku nota.

CRKVENA GLAZBA:

Izvodi se tijekom bogoslužja i ima ozbiljan i svečan ugođaj. U crkvenoj glazbi, važnu su ulogu imali Orlando di Lasso i Gioovanni Pierluigi da Palestrina. Njihova glazba je pravi primjer crkvene glazbe.

PROCVAT INSTRUMENTALNE GLAZBE:

Barok je razdoblje velikih glazbenih novosti. Najveća novost je prevlast instrumentalne glazbe nad vokalnom. Glasovima dodaju instrumentalnu pratnju kako bi oni zvučali što raskošnije. Važna je nova tonska građa - korištenje dura i mola. Razdoblje istraživanja mogućnosti instrumenata bilo je za skladatelje vrlo zanimljivo. Osobitu pozornost posvećuju gudačkim instrumentima, a najviše violini. Najpoznatiji graditelji glazbala su bili Stradivari i Guarneri.

BAROKNI KONTRASTI:

Barokni skladatelji, voljeli su se igrati zvukom, često koristeći kontraste kao da nižu različite plohe: u dinamici (f-p), u suprostavljanju solista i cijelog orkestra, u tempu, u nizanju homofonih i polifonih odlomaka.

VOKALNO - INSTRUMENTALNA GLAZBA:

Druga novost baroka je monodija - pjevanje jedne melodije uz akordnu pratnju čembala, orgulja ili orkestra. Monodija je najjednostavniji primjer homofonog sloga. Skladatelji su homofoniju koristili u većini baroknih glazbenih vrsta.

JOHANN SEBASTIAN BACH:

Jedan je od najvećih skladatelja svih vremena. Nema glazbenika koji nije svirao njegova djela: učenici i studenti obvezno uče Bachove skladbe tijekom glazbenog obrazovanja, a vrhunsko umjetnici često ih sviraju na koncertnim podijima. Bach je bio izvrstan orguljaš i čembalist. Većina njegovih skladbi napisane su u polifonom slogu. Bacha smatramo najvećim majstorom fuge.

Opus ( lat. djelo ) je oznaka za redni broj nastanka skladbe nekog skladatelja. Jedna opus može sadržavati više skladbi. Oznaka op. se koristi od početka 18. st.

OZBILJNA I KOMIČNA OPERA:

Opere su u 18. st. bile popularna vrsta. Opera se obično pisala za bogatu aristokratsku publiku. Ozbiljna opera ( tal. opera siera ) opisuje mitološke liko i slavne događaje dok komična opera ( opera buffa ) svojim komičnim sadržajima nastoji nasmijati publiku.

JEDNOSTAVNOST I VEDRINA:

Gotovo niti jedna glazbena sastavnica u razdoblju klasicizma nije bila ista kao u baroku. Nastaju nove glazbene vrste: klasična sonata, simfonija i gudački kvartet. U skladbama se pojavljuje raznovrsnost tempa i pojavljivanje crescenda i decrescendo. Osnovna je značajka klasicizma vedrina i jednostavnost.

INDIVIDUALIZAM:

Umjetnici romantizma i intelektualci bunili su se protiv uvriježenih i strogih pravila društvenog ponašanja. Željeli su slobodno govoriti o svojim osjećajima, doživljajima i svojem shvaćanju svijeta. Slobodni i nezavisni, skladatelji umjesto po narudžbi kao do tada, skladaju samo kad osjete nadahnuće i unutarnju potrebu za stvaranjem.

VLADAVINA OSJEĆAJA:

Snažne osjećaje romantičari su izražavali u glazbi pjevnim, dugim melodijama. Dramatski i lirski ulomci nizali su se jedan za drugim i stvarali dojam nestalnosti i nemira.

Kućno muziciranje bilo je tijekom romantizma uobičajeni dio društvenog života. U salonima građanskih kuća muzicirali su amateri i profesionalni glazbenici. Glazbeno obrazovanje bilo je obavezno.

VIRTUOZI:

U romantizmu glazba je postala dostupna svima, stoga je publika bila sve brojnija. Otvarale su se koncertne dvorane i operne kuće jer je glazba postala važan društveni događaj. Publika je obožavala virtuoze i stvarala od njih prave zvijezde te ih je pratila po turnejama.

JAZZ:

Jazz je prvi glazbeni stil nastao u Americi 20. st. Počeci jazza nalaze se u radnim i duhovnim pjesmama crnih robova koji su pjesmom izražavali svoje duboke osjećaje i nostalgiju za Afrikom. Jazz je slobodna, improvizirana glazba koja ujedinjuje značajke europske i afričke glazbe.

Značajke jazza su: improvizacija i varijacija, sinkopirani ritam i nova osjećajnost tonova.
ROCK:

Rock, najizražajniji stil zabavne glazbe druge polovine 20. stoljeća, nastao je u SAD-u. Obraćajući se najprije mladima, zaoštrio je različitost glazbenog ukusa produbivši tako generacijski jaz. Rock je postao više od glazbenog stila: to je način izražavanja i ponašanja, posebnog stila odijevanja i drugo. Uobičajeni rock sastav ima vokalnog solista, dvije ili tri električne gitare, bubnjeve i klavijature, a važan dio su i mikrofoni, pojačala i zvučnici. Osim što omogućavaju veliku glasnoću, važni su za stvaranje različitih zvukovnih boja i dojmova.