Obrazovanje je nastavila u Beču, gdje je 15. travnja 1912. godine primljena kao učenica u Bolnicu Crvenog križa Rudolfinerhaus. Ondje je pohađala trogodišnje školovanje za medicinsku sestru i diplomirala je 16. lipnja 1915. Državni ispit položila je 6. srpnja 1917. u bečkoj Općoj bolnici (Allgemeines Krankenhaus). U Rudolfinerhausu je radila od 1912. do kraja 1918. godine kao medicinska sestra. Nakon toga, od 1. siječnja 1919. postaje učenica primaljskog zavoda u Rudolfinerhausu i 28. srpnja 1919. polaže državni ispit za primalju u Allgemeines Krankenhaus Klinik Piskaček.

Rudolfinerhaus napušta 1920. i nastavlja rad u Školi za sestre pomoćnice u Zagrebu od njenog osnutka 1921. godine kao predstojnica. Tu je dužnost obnašala do 1925. godine. Na 2. Konferenciji Društva Crvenog križa srednje i istočne Europe u Beču koja je održana od 11. do 15. svibnja 1925. godine, u referatu pod nazivom “Bolničko osposobljavanje sestara pomoćnica za društvenu skrb", osvrnula se na značaj socijalne medicine i nezamjenjivu ulogu sestara pomoćnica u realizaciji tog projekta.

Odlučivši se za duhovni poziv, 2. veljače 1930. godine pridružila se samostanu Družbe Kćeri Božje Ljubavi u Novoj Vesi, gdje je primila redovničko ime Marija Augustina. U Sarajevu je 16. kolovoza 1931. imenovana predstojnicom internata Učiteljske škole Zavoda sv. Josipa te je istovremeno predavala higijenu i obavljala službu bolničarke.

U Zagreb se vratila 1933. kao nadstojnica Državne stručne kućanske škole, nakon čega je radila u različitim institucijama: Domu Presvetog Srca u Koprivnici (1934.), Milni (1935.-1936.), Postirama (1937.), Novom Selu (1938.) te Državnom dječjem domu u Jastrebarskom (1939.). U Oroslavlje je premještena 1941., a godinu kasnije postala je kućna predstojnica u Langovom domu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1947. godine odlazi na otok Brač, gdje je služila u Supetru i Postirama. U mirovinu je otišla 14. kolovoza 1951.

Umrla je 30. kolovoza 1962. u Splitu, gdje je i sahranjena. Park u centru grada Karlovca 28. studenog 2024. godine imenovan je parkom Jelke Labaš Blaškovečke.

Izvori i literatura:

1. Hofgräff, D., Franković, S. 'Osnutak škole za sestre pomoćnice u Zagrebu 1921.–1922.', Arhivski vjesnik, 2017:60(1):165-84.

2. Mirilović, S., Franković, S. Od ideje do parka Jelke Labaš Blaškovečke u Karlovcu. Sestrinski glasnik, 2025;30(1):45-7

3. Mirilović S., Franković S. Park Jelke Labaš Blaškovečke u Karlovcu. Plavi fokus, 2025;1:38-40

4. Trgovec, D., Franković, S. 'Jelka pl. Labaš Blaškovečka – prva predstojnica Škole za sestre pomoćnice u Zagrebu', Sestrinski glasnik, 2021;26(3):166-74.

   
   

   
   

Odlazi na usavršavanje (London, Pariz, SAD, Kanada) od 20. 3. 1927. do 17.2.1928. godine.

Osnutkom Družbine škole za bolničarke 1931. godine postaje nadstojnica škole. Godine 1939. postala je članica Vrhovne upravne Družbe te je nastavila ulagati napore za unapređenje rada Družbe i obrazovanja sestara. U bolnici je radila na dječjem odjelu do 1945. godine.

Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba 29. lipnja 1945. godine osuđena je na kaznu strijeljanjem. Sudski proces bio je bez dokaza, obrane i ikakvih stvarnih činjenica. Odvedena je 30. lipnja 1945. iz Vinogradske bolnice i pogubljena u 56. godini života. Mjesto strijeljanja i njezin grob do danas nisu poznati.

Njezina sestra po Družbi, s. Emelina, zapisala je:..." U Družbu je ušla kao mlada djevojka svjesna svog poziva, puna volje da živi prema duhu Družbe i pomaže ljudima. U životu i radu uvijek je stavljala naglasak na odgoj i duhovni napredak sestara, čineći sve kako bi bile sposobne služiti bolesnicima i društvu."

Izvori i literatura:

1. Hofgräff, D., Franković, S. 'Osnutak škole za sestre pomoćnice u Zagrebu 1921.–1922.', Arhivski vjesnik, 2017:60(1), str. 165-84.

2. Vračić, B., Kovačić, A.  Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog s kućom maticom u Zagrebu 1845. – 1995. 1. Kuća matica, Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu, Zagreb, 1996.

3. Arhiv Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu

Klarisa Radovanović u Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog dolazi 19. lipnja. 1911. godine. Prve zavjete polaže 15. kolovoza 1912., a vječne 11. srpnja 1920. Radila je u Družbinom čuvalištu (dječji vrtić) za malu djecu siromašnih roditelja. Posebno je bila predana tom radu i uložila je veliki trud da pomoću donacija opremi prostor i osigura igračke za djecu. Odlukom Družbe sa Blandom Stipetić odlazi u Beč gdje su završile dvogodišnju školu za sestre bolničarke. U Školi za sestre pomoćnice počinju raditi 1. 09. 1922. godine. Škola za sestre bolničarke u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu otvorena je 18. prosinca 1931. godine i 1935. odlazi raditi u Družbinu školu. Predavala je higijenu, prvu pomoć i njegu bolesnika u raznim družbinim školama. Održavala je tečaj o njezi djece za učenice VII. i  VIII. razreda u Družbinoj gimnaziji.

Izvor i literatura:

1. Hofgräff, D., Franković S. Osnutak Škole za sestre pomoćnice u Zagrebu 1921.–1922.Arh. vjesn. 60(2017), str. 165–184

2. Vračić, B. Kovačić, A.  Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog s kućom maticom u Zagrebu 1845. – 1995. 1. Kuća matica, Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu, Zagreb, 1996.

3. Dugac Ž. O sestrama, siromašnima i bolesnima. Slike socijalne i zdravstvene povijesti međuratnog Zagreba. Zagreb, Srednja Europa. 2015.

4. Arhiv Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu

Za svoj rad nagrađena je srebrnom medaljom Crvenog križa 1916. godine. Želja da radi kao bolničarka i u miru ispunila joj se 1923. kada je primljena u Školu za sestre pomoćnice u Zagrebu.

Dobivši Rockefellerovu stipendiju 1925. godine odlazi na usavršavanje u Kanadu, a njezin povratak u Hrvatsku označi će početak higijensko-domaćinskih tečajeva u ruralnim područjima. Prvi tečaj održan je 1926. godine u Mraclinu gdje osnovana prva zdravstvena stanica. Potreba za osnivanjem takvih tečajeva bila je potaknuta lošim socijalnim i zdravstvenim uvjetima seoskog stanovništva.

Tečajevi su bili usmjereni na podizanje svijesti o pravilnoj pripremi hrane, održavanju higijene domaćinstva i pravilnoj skrbi za djecu.  Izdala je udžbenik ,,Ishrana i kuhanje” 1936. godine.

Tijekom petnaest godina, od 1926. - 1941. godine, sa svojom skupinom od 10 medicinskih sestara održala je 732 zimska tečaja. Tečaj su položile 5873 žene sa sela. Nagrađena je 1933. godine medaljom ,,Florence Nightingale” za utiranje puta na području zdravstvenog prosvjećivanja ruralnih krajeva. Vodila je ženske tečajeve na Seljačkom sveučilištu u Zagrebu.

"Nije lako spavati svaki mjesec u drugom krevetu ili često na slamnjači na podu. Putovanja su puna avantura, zaleđene rijeke, blato do koljena, a nerijetko prijevoz završi u snijegu ili blatu. U takvim situacijama jedino je bilo moguće nastaviti pješice. Nakon toga noge bi bile pune modrica, odjeća blatna, a soba u koju su sestre bile smještene, hladna bez tople vode.“. Papailiopulos Š. Sestra Ani priča o domaćinskim tečajevima. Sestrinska riječ. 1934;1-2:7-12

Izvori i literatura:

1. Hrvatski crveni križ, Izložba put humanosti, 5.-20.12.2023., Zagreb (https://www.hck.hr/novosti/po-prvi-puta-hrvatski-crveni-kriz-organizira-izlozbu-kojom-odaje-pocast-sestrinstvu/11957, pristupljeno 31.3.2025.)

2. Milojević, R. Sestre, zdravstvene prosvjetiteljice – razvoj nastavnog programa zdravstvenog

   odgoja. Sestrinski glasnik, 2021;26.(3.), str. 209-212

3. Ćepulić, V. Državna škola za sestre pomoćnice u Zagrebu. Liječnički vjesnik(Zagreb). 48(1926), 3, str. 75–87.

Ratne godine provela je na otoku Braču. Krajem Drugog svjetskog rata, kao djelatnica međunarodnog Crvenog križa, vratila se u Zagreb.

Lujza Janović-Wagner bila je glavna urednica sestrinskog časopisa Sestrinska riječ, koji je izlazio u Zagrebu od 1933. do 1940. godine.

Svojim radom ostavila je dubok trag u razvoju sestrinstva i socijalne skrbi u Hrvatskoj te se smatra jednom od začetnica profesionalnog rada u tim područjima.

Uhićena je od tadašnje vlasti i bez jasnog razloga je provela nekoliko dana u ćeliji u kojoj su vjerojatno prije toga bili zatvorenici zaraženi tifusom. Nakon izlaska iz zatvora oboljela je i od posljedica bolesti preminula u Zaraznoj bolnici.

Izvori i literatura:

1. Grković-Janović, S. Sestra Lujza. Split: Naklada Bošković, 2003.

2. Bišćan J. Sjećanje na Lujzu Wagner-Janović. Sestrinski glasnik, 2002;8(4):39–41.

3. Franković, S. Čuljak, M. Sestrinski Vjestnik: Glasilo društva diplomiranih sestara nezavisne države Hrvatske. 1942.-1945. Acta Med Hist Adriat 2022; 20(2);215-36

4. Franković, S. Sestrinski glasnik–90 godina izdavačke tradicije. Sestrinski glasnik, 2021;26(3);163-5.

5. Franković, S., Abou Aldan, D., Ostojčić, N. Početak profesionalnog udruživanja medicinskih sestara u Republici Hrvatskoj Sestrinski glasnik, 2020;25(1):17-21.

Bila je prva medicinska sestra, direktorica škole od 1934. do 1941. Po povratku iz Kanade nekoliko godina radila je u Higijenskom zavodu te je bila nastavnica u školi. Bila je izvanredan pedagog i stručni voditelj. Okupila je najbolje liječnike i sestre koji su predavali u školi. Pod njezinim rukovođenjem škola je postigla vrlo visoku razinu u koncepciji i ostvarivanju modernog odgoja i obrazovanja.

Sestra Danica Zelenjak je 1941. odlukom tadašnja vlasti bila je otpuštena iz Škole za sestre pomoćnice i napustila je Zagreb. Zajedno sa Lujzom Wagner dolazi u Finsku 1935. godine i posjećuje škole za sestre. Sakupljenim iskustvima unaprijediti će program obrazovanja u Školi za sestre pomoćnice u Zagrebu.

Izvori i literatura:

1. Gazzari M., Aleksandra Vitez A. ur. U kontekstu jednog stoljeća, Monografija škole za medicinske sestre Mlinarska, svezak 1, Škola za medicinske sestre Mlinarska, 2021.

2. Franković, S., Mirilović, S. Zlata (Katica) Kalanj (Gomirje, 5. travnja 1909.–Zagreb, 10. listopada 1981.)–prva medicinska sestra s diplomom Filozofskog fakulteta. Sestrinski glasnik, 2024;29(3):190-5.

3. Franković S, Kralj Z, Glavaš T, Jurinec B. History of Croatia nursing– undiscovered territory. Sestrinski glasnik. 2018;23(2): 99–103.

Daljnje obrazovanje nastavila je na Filozofskom fakultetu Univerziteta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, gdje je diplomirala 24. listopada 1934. u XIII. antropogeografskoj grupi znanosti.

Počinje raditi 10. kolovoza 1930. u Zdravstvenoj stanici u Mraclinu.

Od 25. kolovoza 1933. radila je u Središnjem uredu za socijalno-medicinski rad, a od 1935. u Školi za sestre pomoćnice u Zagrebu.

Dobila je stipendiju Rockefellerove fondacije za dva mjeseca boravka u Pirquetovoj klinici u Beču.

Ravnateljicom Škole za sestre pomoćnice u Zagrebu imenovana je 14. svibnja 1941. Od 1943. godine radi u Središtu za društveno-zdravstveni rad sestara pomoćnica u Zagrebu, a 1944. odlazi u Ministarstvo narodne prosvjete.

Obnašala je dužnost predsjednice Sekcije za Savsku banovinu Jugoslavenskog društva diplomiranih sestara pomoćnica u dva mandata: od 22. ožujka 1936. do 7. ožujka 1937. i od 3. travnja 1938. do 26. ožujka 1939. Između tih mandata bila je potpredsjednica Sekcije (1937.–1938.), a 1935. voditeljica biblioteke Sekcije za Savsku banovinu.

U razdoblju kada nije bila predsjednica i potpredsjednica, bila je članica Odbora Sekcije.

Izvori i literatura:

1. Franković, S., Mirilović, S. Zlata (Katica) Kalanj (Gomirje, 5. travnja 1909.–Zagreb, 10. listopada 1981.)–prva medicinska sestra s diplomom Filozofskog fakulteta. Sestrinski glasnik, 2024;29(3):190-5.

2. Franković S, Kralj Z, Glavaš T, Jurinec B. History of Croatia nursing– undiscovered territory. Sestrinski glasnik. 2018;23(2): 99–103.

U Zaraznoj bolnici započinje raditi 22. kolovoza 1928. i preuzima vođenje praktične nastave za učenice te djeluje kao vanjski suradnik u nastavi Škole za sestre pomoćnice. Od 15. travnja 1929. do 15. travnja 1930. boravi na studijskom usavršavanju u Beču i Londonu, a zatim se 9. ožujka 1934. vrača u Školu za sestre pomoćnice, gdje prenosi svoja iskustva na učenice i piše prvu skriptu iz područja njege bolesnika koja se koriste u nastavi. Obnašala je dužnost potpredsjednice Sekcije za Savsku banovinu Jugoslavenskog društva diplomiranih sestara pomoćnica od 26. ožujka 1939. do 1940.

Početkom Drugog svjetskog rata kraće vrijeme radi u Dječjem domu Josipovac. Potom odlazi u Osijek, gdje radi u Domu za zaštitu majki i djece, a zatim u Centralnoj okružnoj bolnici kao glavna medicinska sestra.

Od 7. siječnja 1947. radi u Dječjem ljetovalištu u Selcima.

Od 1950. godine radi u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu. Kao stipendistica Svjetske zdravstvene organizacije, provodi tri mjeseca u Finskoj, Švedskoj i Danskoj, upoznajući sustav školovanja medicinskih sestara u tim zemljama. Predaje na Višoj školi za medicinske sestre Medicinskog fakulteta u Zagrebu te na postdiplomskom tečaju u organizaciji Škole narodnog zdravlja. Kasnije radi u Savjetu za narodno zdravlje Narodne Republike Hrvatske.

Mihaela Terzić dobiti će medalju Florence Nightingale 1977.

Preminula je 5. travnja 1991. u Zagrebu, a pokopana je u Đakovu.

Izvori i literatura:

1. Franković, S. Mirilović, S. Objava Škola za medicinske sestre Mlinarska, 23.8.2024. (dostupno na: https://www.mlinarska.hr/wp-content/uploads/2021/05/12.-svibnja-Svjetski-dan-medicinskih-sestara-1-1.pdf

2. Grković-Janović S. (2003) Sestra Lujza. Split: Naklada Bošković