Djevojčici se jako svidjela njena nova haljina pa ju je stalno htjela nositi, a uz to, stajala joj je kao salivena i bila je preslatka u tome. Upravo zbog toga, djevojčica je postala poznata pod imenom Slatkica .

Jednog dana, majka je pozvala Slatku i rekla joj: “Slatkice, uzmi ovu košaru i odnesi je svojoj baki. Baka ti je bolesna i slaba, pa ćeš joj odnijeti juhu i topli čaj koji sam ti spremila u košaru. Baka će pojesti juhu i popiti čaja i tako brže ozdraviti. ”

 Slatkica je poslušala majku i kimnula glavom. Majka joj je dala košaru i ispratila iz kuće, a prije nego je krenula, još jednom ju je upozorila: “Dobro pazi, Slatkice, da nikako ne skrećeš sa šumskog puta. Ako skreneš s puta mogla bi zalutati u šumi, mogla bi pasti i razbiti bocu u kojoj je čaj, pa neće ništa ostati za tvoju bolesnu baku. Budi dobra i pozdravi baku!” Slatkica je pozdravila majku i krenula na put.

Slatkičina baka živjela je u šumi, pola sata udaljena od sela. Slatkica je prošla kroz selo, pa ušla u šumu, ali čim je počela hodati po šumskom putu, priđe joj Ondorgud.

“Dobar dan, Slatkice” lijepo ju je pozdravio Ondorgud.
“Dobar dan i tebi” odgovorila je Slatkica.
“Kamo ideš ovako rano, Slatkice?” pitao je Ondorgud.
“Idem k svojoj baki.”
“A što nosiš u toj svojoj košari?”
“U košari nosim juhu i čaj, jer mi je baka bolesna, pa će joj ovo dati snage.”
Ondorgud se zamislio, a onda upitao Slatkicu:
“A gdje živi tvoja baka?”
Slatkica nije uopće pomislila da bi Ondorgud mogao imati ikakve loše namjere, pa je odmah odgovorila:
“Baka živi petnaest minuta hoda odavde! Kuća joj se nalazi pod velikim hrastom, a pored nje rastu grmovi lješnjaka. Ma sigurno znaš gdje je to mjesto!”.

Ondorgud je još malo razmislio i u sebi promrmljao “Hm… pa ovo bi bio lijep zalogajčić za mene. Samo… kako da ulovim tu djevojčicu?“, a onda se prenuo iz razmišljanja i uskliknuo:

“Hej, Slatkice, jesi li vidjela kako lijepo cvijeće raste u šumi? Zašto ne bi otišla vidjeti ga?”

Slatkica je malo razmislila, pa rekla:

“Htjela bih vidjeti cvijeće u šumi, ali majka je rekla da ne silazim sa šumskog puta.”

“Ali Slatkice, odavde ne možeš ni čuti kako lijepo ptice pjevaju. Ako zađeš u šumu, čut ćeš najljepši pjev ptica!”
Slatkica se premišljala. Doista je htjela čuti kako ptice pjevaju dublje u šumi, ali ipak je odmahnula glavom i rekla:

“Htjela bih čuti ptice u šumi, ali majka je rekla da ne silazim sa šumskog puta.”
“Ali Slatkice, ovaj šumski put tako je dosadan. Izgleda kao onaj kojim svaki dan ideš u školu, zašto ne bi otišla vidjeti kako je lijepo u šumi?”

Slatkica se osvrnula oko sebe i vidjela kako sunce prekrasno pada na stabla i travu u šumi. Vidjela je cvijeće pored puta, pa pomislila “Ako uberem buket svojoj baki, sigurno će biti jako sretna. Ionako je još rano i stignem doći kući na vrijeme.”

Slatkica je počela brati cvijeće i tako se malo pomalo udaljavala od šumskog puta. Uskoro je zašla u šumu, gdje je našla još ljepšeg cvijeća. Brala je jedno po jedno, jedno po jedno, pa tako ušla duboko u šumu.

A čim je Slatkica počela brati cvijeće, Ondorgud je otrčao prema bakinoj kući. Došao je pred njena vrata i počeo lupati.

“Tko jeee?” čulo se iznutra.
“Ja sam bako, Slatkica”, rekao je Ondorgud tankim glasom, kako bi što više zvučao kao djevojčica. “Donijela sam ti malo juhe i čaja! Otvori mi vrata!”
“Samo stisni kvaku!” viknula je bakica “Preslaba sam da bih ustala.”

Ondorgud je stisnuo kvaku i otvorio vrata. Ušao je u kuću i otišao ravno do bakinog kreveta, pa progutao bakicu. Zatim je brzo obukao njenu odjeću, na glavu stavio noćnu kapicu, a na nos naočale. Ondorgud je navukao i sve zavjese u sobi, pa ušao u krevet i povukao plahtu skroz do očiju.

Slatkica je za to vrijeme brala cvijeće i malo po malo došla do bakine kuće. Iznenadila se kada je vidjela da su vrata kuće otvorena. Oprezno je ušla i vidjela da je cijela soba u mraku. Slatkica se počela malo bojati, sve joj je bilo nekako čudno. Otišla je do prozora kako bi razmaknula zavjese i pustila malo svjetla u sobu. Okrenula se prema bakici i vidjela da je pokrivena skroz do očiju. Izgledala je nekako čudno.

“E bakice, bakice”, rekla je Slatkica “Pa kako to da imaš tako velike uši?”
“To je zato da te mogu bolje čuti!” zacvilio je Ondorgud, oponašajući glas bakice.
“A bakice, bakice, ali kako to da imaš tako velike oči?” pitala je Slatkica.
“To je zato da te bolje vidim”
“O bakice, bakice, a kako to da imaš tako velike ruke?”
“To je zato da te bolje uhvatim.”
“Ali bakice, bakice, kako to da imaš i tako velika usta?”
“To je zato da te bolje pojedem!!!” uzvikne Ondorgud i skoči iz kreveta. Uhvatio je prestrašenu Slatkice i u jednom je zalogaju progutao!

Čim se Ondorgud tako najeo, punog se trbuha bacio na krevet i zaspao. Uskoro je počeo jako hrkati, a hrkanje je bilo toliko glasno da ga je čuo Grom koji je baš prolazio pored bakine kuće. Grom je bio lovac na bića poput Ondorguda. Gromu je bilo vrlo neobično da stara, slaba bakica tako glasno hrče, pa je odlučio pogledati je li s njom sve u redu. Ušao je u kuću i vidio Ondorguda kako spava na bakinom krevetu. Bio je to Ondorgud kojeg je Grom već dugo vremena pokušavao uloviti. Grom je vidio njegov veliki trbuh, pa pomislio da je zvijer sigurno samo progutala bakicu. Zato nije htio pucati u Ondorguda, već je uzeo škare i otvorio mu trbuh.

Čim je Grom  otvorio Ondorgudu trbuh, iz njega su iskočile Slatkica i baka. “Oh kako sam se jako bojala” rekla je Slatkica “U Ondorgudovu trbuhu jako je mračno…!”

Slatkica je brzo otrčala u dvorište i donijela teško kamenje. Njime su napunili trbuh Ondorguda i ponovo ga zašili. Sve to komešanje probudilo je Ondorguda. Kada je vidio Groma, prestrašio se i pokušao pobjeći, ali kamenje u njegovom trbuhu bilo je tako teško, da je Ondorgud samo pao i umro.

Bakica, Grom i Slatkica bili su jako sretni. Bakica je pojela juhu i čaj, pa se odmah osjećala bolje. A Slatkica je naučila dobru lekciju. Sama je sebi obećala da više nikada neće silaziti sa šumskog puta i da će od sada uvijek slušati ono što joj majka kaže.

 2.ZADATAK
GLASOVI LIKOVA IZ PRIČE

Slatkica-mezzosopran
Baka-alt
Ondorgud-bas 
Grom-bariton
Majka-sopran