Gustoća naseljenosti Grada Pule iznosi 1.093,27 stanovnika/km² te je peti grad po gustoći stanovništva u Hrvatskoj. 

Stopa nataliteta je 7,95 ‰ a mortaliteta 10,14 ‰ (2001. rođeno je 466 a umrlo 594 osoba), odnosno prirodni prirast je -2,19 ‰ uz vitalni indeks 78,45. Od ukupnog stanovništva, 28.033 ili 47,84 % je muškaraca, a 30.561 ili 52,16 % žena.

Većinu stanovništva čine Hrvati, predstavljeni sa 71.65 % u ukupnom stanovništvu (popis iz 2001.). Etničke manjine i njihov sastav je sljedeći: 3,415 Srba (5.83 %), 2,824 Talijana (4.82 %), 980 Bošnjaka (1.67 %), 731 Slovenac (1.25 %) i ostatak koji zauzimaju ostale manjinske etničke zajednice.^[1] Prema vjeroispovijesti najviše je katolika (40.045 ili 68,34 %).

Pula se nalazi na 44° 52' paraleli sjeverne geografske širine i 13° 51' meridijanu istočne geografske dužine, na prosječnoj nadmorskoj visini oko 30 m. 

Grad na jugozapadnom kraju istarskog poluotoka, razvio se podno i na sedam brežuljaka (Monte Zaro, Monte Serpente, Monte Ghiro, Monte Magno, Monte Paradiso, Monte Rizzi i Monte Vidal), na unutrašnjem dijelu prostranoga zaljeva i prirodno dobro zaštićene luke (dubine do 38 m) koja je otvorena prema sjeverozapadu s dva prilaza, neposredno s mora i kroz Fažanski kanal. 

Današnja površina Grada Pule iznosi 5.165 ha, od čega 4.150 ha na kopnu i 1.015 ha na moru, a omeđena je sa sjevera otocima Sv. Jerolimom i Kozadom, gradskim naseljima Štinjan, Veli Vrh i Šijanskom šumom; s istoka područjima Monteserpo, Valmade, Busoler i Valdebek; s juga Starom Plinarom, marinom Veruda i otokom Veruda; te sa zapada Verudelom, Lungomareom i Musilom. 

U Puli prevladava mediteranska klima, blagih zima i toplih ljeta s prosječnom insolacijom 2.316 sati godišnje ili 6,3 sata dnevno, uz prosječnu godišnju temperaturu zraka od 13,2° C (od prosječnih 6,1° C u veljači do 26,4° C u srpnju i kolovozu) i temperaturnom oscilacijom mora od 7 do 26° C.

Antičko razdoblje[uredi - уреди | uredi izvor

Rimljani su istarski poluotok zauzeli 177. pne., započevši proces romanizacije. Grad je uzdignut na kolonijalnu razinu između 46. - 45. pne. Tijekom tog razdoblja grad je cvjetao, te je dostigao vrhunac s oko 30,000 stanovnika. Postao je značajna rimska luka s velikim okolnim područjem pod svojom upravom. Nakon građanskog rata 42. pne. između trijumvira Oktavijana, Antonija i Lepida s jedne strane i Cezarovih ubojica Bruta i Kasija s druge, Pula je pristala uz Kasijevu stranu pošto je grad osnovao Kasije Longin, Kasijev brat. Nakon Oktavijanove pobjede kod Akcija 31. pne. grad je razoren i opustošen. Međutim, grad je ubrzo obnovljen na zahtjev Oktavijanove kćeri Julije, te je nazvan Colonia Pietas Iulia Pola Pollentia Herculanea. Podignuta su velika klasična zdanja od kojih je nekoliko preživjelo sve do danas. Rimljani su također u gradu izgradili vodovod i kanalizaciju. Utvrdili su grad bedemom s deset vratiju od kojih su neka još uvijek očuvana: Slavoluk Sergijevaca, Herkulova vrata (u kojima su uklesana imena osnivača grada) i Dvojna vrata. Tijekom vladavine cara Septimija Severa ime grada je promijenjeno u Res Publica Polensis. 

Godine 425. grad je postao sjedište biskupa o čemu svjedoče ostaci temelja nekoliko vjerskih građevina. 

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva grad i regiju su razorili Ostrogoti. Njihova vladavina je završila nakon 60 godina, kad je Pula došla pod Ravenski egzarhat (540-751). Tijekom tog perioda Pula se razvijala pa je postala glavna luka bizantinske mornarice. Katedrala i crkva sv. Marije Formose potječu iz tog razdoblja. 

Prvi dolazak Slavena u okolicu grada bilježi se u 7. stoljeću. Povijest grada nastavlja odražavati njegovu lokaciju i važnost, kao i čitave regije, u prekrajanju granica među europskim silama. 

Od 788. nadalje Pulom vlada Franačko kraljevstvo pod Karlom Velikim. Pula je postala sjedište izbornih grofova Istre sve do 1077. Mlečani su preuzeli grad 1148., a 1150. Pula je prisegnula na odanost Mletačkoj Republici, postavši tako mletačkim posjedom. Stoljećima kasnije, sreća i sudbina grada ostali su tijesno povezani uz mletačku silu. Godine 1192. osvojili su ga Pižani, ali su ga Mlečani ubrzo vratili pod svoju upravu. 

Godine 1238. papa Grgur IX. stvorio je savez između Genove i Venecije protiv Carstva, a uskoro i protiv Pise. Pošto je Pula stala na stranu Pise, grad su opljačkali Mlečani 1243. Ponovno je razoren 1267. te 1397. Kada su Đenovljani porazili Mlečane u pomorskoj bitci. 

U Puli je nakon toga počeo polagan pad. Ovo opadanje ubrzano je sukobima lokalnih obitelji: antičkom obitelji Sergijevaca s obitelji Ionotasi (1258-1271) i sukobom Venecije s Genovom oko kontrole nad gradom i njegovom lukom (kasno 13. - 14. stoljeće). 

Talijanski pjesnik Dante Alighieri spominje Pulu u svojoj Božanskoj komediji: come a Pola, presso del Carnaro ch'Italia chiude e i suoi termini bagna ili ... i ko što su [grobne rake] kod Pule, blizu žala, gdje Kvarner među Italije pere, ... (Pakao IX, 113-114). Istarski Razvod (1325.) potječe iz istog perioda. To je važan hrvatski dokument napisan na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, pisanim najstarijim hrvatskim alfabetom, glagoljicom. 

U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike. 

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi. 

Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije. 

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. g. razvija se u samostalnu državu.

Procvat Dubrovačke Republike

U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvala i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika. 

Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španskom. 

Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske. 

Temelj privrednog razvoja Dubrovnika činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine. 

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta. 

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. 

U drugoj polovini 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća. 

Zadar se nalazi na 44:07 sjeverne geografske širine i 15:14 istočne geografske dužine. Razvio se na povoljnom položaju u središtu istočne obale Jadranskog mora, zaštićen arhipelagom zadarskih otoka od utjecaja otvorenog mora, što je imalo veliku važnost u razdoblju dominacije pomorskog prometa. Na kopnu mu zaleđe čini prostrana ravnica Ravnih Kotara, koja mu omogućava nesmetano prostorno širenje, po čemu se razlikuje od drugih primorskih gradova. Masivom Velebita zadarsko je područje oštro odijeljeno od Like i kontinentalnog dijela Hrvatske, što je tek u najnovije doba izmijenjeno izgradnjom autoceste, odnosno tunela Sveti Rok. 

Nakon što su u 20. vijeku prevladali kopneni putevi na račun morskih, Zadar je i dalje zadržao prometnu važnost - kroz grad prolazi jadranska magistralna cesta, a u njegovoj neposrednoj blizini autocesta Zagreb - Split, dovršena 2005. godine. Odvojkom željezničke pruge je od 1966. povezan s Kninom, gdje se spaja na glavnu prugu Zagreb - Split. Međunarodnom brodskom linijom povezan s talijanskim gradom Ancona. Zračna luka Zadar nalazi se u Zemuniku, oko 14 km istočno od grada. U planu je gradnja brze ceste od luke Gaženica u Zadru do čvora Zemunik na autocesti, a u daljnjoj budućnosti i tzv. jadranske željezničke pruge (Gospić - Zadar - Split).

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2001., Zadar broji 72.717 stanovnika. Po veličini je, nakon Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, peti grad u Hrvatskoj. 

Prema etničkom sastavu, 92.8% stanovništva su Hrvati, 3.3% Srbi, a preostalih 3.9 % Albanci, Bošnjaci i Talijani. 

Prije Drugog svjetskog rata, grad Zadar je imao oko 18.000 stanovnika. Nakon teških bombardiranja i iseljavanja Talijana neko je vrijeme stagnirao, ali s pojačanim gospodarskim razvojem naglo raste, i populacijski i teritorijalno. Tako 1961. ima 25.000 stanovnika, 1971. - 43.000, 1981. - 60.000, a 1991. čak 76.000. Ubrzanom izgradnjom su u njegov sastav do 1980 - ih uključena dotad zasebna naselja Bokanjac, Diklo i Dračevac. 

Uprava

Administrativnom području Grada Zadra osim užeg gradskog područja pripadaju i obližnja naselja Babindub, Crno, Kožino, Las Vegas i Petrčane te otoci Ist, Iž, Molat, Olib, Premuda, Rava i Silba. Površina Grada, uključujući i navedene otoke, iznosi 194 km2. 

Urbano područje Zadra upravno je podijeljeno na 21 mjesni odbor (Arbanasi, Belafuža, Bili Brig, Bokanjac, Brodarica, Crvene Kuće, Diklo, Dračevac, Gaženica, Jazine I, Jazine II, Maslina, Novi Bokanjac, Poluotok, Ploča, Puntamika, Ričina, Smiljevac, Stanovi, Vidikovac, Višnjik i Voštarnica ).

Od praistorije do rimskog doba[]

Šire zadarsko područje naseljeno je još od pradavnih vremena. Nalazi te ranije kulture datiraju još od starijeg kamenog doba, dok su u vrijeme neolitika arheološkim istraživanjima utvrđene brojne ljudske naseobine. Na periferiji današnjeg Zadra takve su se naseobine nalazile na području Arbanasa i Puntamike. Prije naseljavanja ilirskih plemena ovaj je prostor naseljavao pradavni mediteranski narod iz čijeg predindoeuropskog jezika vrlo vjerojatno potječe i sam naziv naselja - Jader, Jadra ili Jadera, koji su poslije preuzele i druge civilizacije. Ime naselja vezano je uz neki pradavni hidrografski pojam. 

Ilirsko naselje potječe iz 9. vijek pne., koje je već u 7. i 6. vijek pne. značajno središte ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna trgovačka putovanja i sigurno sidrište. Jadasini kao stanovnici Idasse ili Jadera prvi se put spominju 384. pne. na grčkom natpisu iz Farosa (današnji Stari Grad na Hvaru) kao saveznici hvarskih starosjedilaca u borbi protiv novodoseljenih grčkih kolonista. Grčki geograf Skilaks Skarianderis spominje Zadar pod imenom Idassa, Jadar, a stanovnike naziva Jadasinima. 

Sredinom 2. vijeka pne. zadarsko područje postupno osvajaju Rimljani, koji se sistematski naseljavaju u Zadru. Koloniju rimskih građana - Colonia Julia Jader osnovao je 48. pne. najvjerojatnije sam Julije Cezar. Zadar je postao samostalni municipij mahom isluženih rimskih vojnika, kojima je uz sam grad bila podijeljena i zemlja za obrađivanje. 

Jader je bio uređen po svim načelima rimskog urbanizma: pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica stvaralo je pravilnu mrežu gradskih komunikacija, koje su dijelile grad po strogom geometrijskom redu na pravokutne kvartove - insule. Na zapadnom kraju grada izgrađen je glavni trg - rimski forum, a do njega nešto povišeni kapitolij s hramom. Oba prostora bila su omeđena dvokatnim trijemom, a na prostoru okrenutom moru izgrađen je gospodarski trg - emporij. Rimski Jader bio je zaštićen jakim zidima, na više mjesta ojačanih monumentalnim kulama, a imao je i javni vodovod s vodom iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme, amfiteatar i druge značajke visoko razvijenog urbanog života.

Zadar u srednjem vijeku[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme silnog uspona srednjovjekovnog Zadra, grad postaje sve veća smetnja ambicijama moćnije Venecije, a u zaleđu se formira i raste hrvatska država. Zadar postupno uspostavlja ponajprije trgovačke, a potom i političke veze s Hrvatima, koji se sve više prihvaćaju i integriraju u gradskom životu. U 10. vijeku, bilježe se u Zadru hrvatska imena i to priora, suca, svećenika, opatica i redovnica, što svjedoči da je hrvatski etnički element osvojio sve gradske staleže. Zadrani poduzimaju napore za vlastito osamostaljenje od Bizanta u čemu svakako prednjači najmoćnija zadarska patricijska obitelj – Madijevci. U sporazumu s Bizantom Zadar je s ostalim dalmatinskim komunama 1069 godine pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Krešimir IV., a poslije dinastičkih borbi i smrti kralja Dmitra Zvonimira 1089 godine, Zadar od 1105 priznaje vlast prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Od tada Zadar počinje sve češće ratovati s Venecijom. Prvi put Mlečani su napali i zauzeli Zadar 1000 godine, a siloviti će nasrtaji i povremena osvajanja uz otpor i pobune Zadrana potrajati sve do 1358 i zaključenja Zadarskog mira.