Bitka na rijeci Sommi bila je jedna od najvećih i najkrvavijih bitaka Prvoga svjetskog rata. Trajala je od 1. srpnja do 18. studenoga 1916. godine, a vodila se između britanske i francuske vojske protiv Njemačke, na području uz rijeku Sommu u sjevernoj Francuskoj. Cilj saveznika bio je probiti njemačku liniju bojišta i olakšati pritisak na francuske trupe koje su tada bile teško napadnute kod Verduna. Bitka je započela velikom britanskom ofenzivom, ali već prvoga dana poginulo je više od 57.000 britanskih vojnika. Tijekom bitke korišteni su rovovi, teška artiljerija i po prvi put tenkovi – tada nova i neučinkovita tehnologija, ali simbol početka modernog ratovanja. Unatoč ogromnim žrtvama, saveznički uspjeh bio je vrlo ograničen: osvojeno je samo oko 10 kilometara teritorija. Bitka na Sommi poznata je po stravičnim uvjetima, velikim gubicima i ratnim neuspjesima s obje strane. Ukupno je poginulo, ranjeno ili nestalo preko 1 milijun vojnika, što ovu bitku čini jednom od najkrvavijih u povijesti čovječanstva.

Iako nije donijela odlučujuću pobjedu, bitka je pokazala koliko je Prvi svjetski rat bio razoran i besmislen te je postala simbol patnje i hrabrosti vojnika.

Francuski general Joseph Joffre i britanski zapovjednici organizirali su protunapad koji je iznenadio Nijemce. Francuzi su čak koristili pariske taksije kako bi brzo prevezli vojnike na bojište. Bitka je završila povlačenjem njemačke vojske, čime je spriječen pad Pariza i brza njemačka pobjeda u ratu. Nakon ove bitke počeo je rovovski rat, koji je trajao godinama i u kojem se linije fronte nisu puno mijenjale.

Bitka na Marni bila je prekretnica: pokazala je da rat neće biti kratak i da će se voditi dugotrajne i krvave borbe. Francuska je ovom pobjedom spasila svoju prijestolnicu i sačuvala moral naroda.

Bitka je započela iznenadnim napadom Austro-Ugarske i Njemačke, koji su koristili nove taktike poput infiltracije i uporabe otrovnog plina. Talijanska vojska, pod zapovjedništvom generala Luigia Cadorne, bila je nespremna za ovakav udar, što je rezultiralo brzim probijanjem fronta i povlačenjem talijanskih snaga prema rijeci Piavi.

Bitka je završila velikim porazom za Italiju, koja je izgubila oko 275.000 zarobljenih vojnika, a broj poginulih i ranjenih procjenjuje se na oko 50.000. Ovaj poraz gotovo je doveo Italiju do izlaska iz rata. Međutim, zahvaljujući dolasku savezničkih snaga, uključujući britanske i francuske trupe, talijanska vojska uspjela je uspostaviti novu obrambenu liniju na rijeci Piavi i spriječiti daljnji napredak neprijatelja.

Bitka kod Kobarida bila je jedan od najtežih poraza talijanske vojske u Prvom svjetskom ratu. Iako je početni šok bio ogroman, ovaj događaj također je poslužio kao prekretnica, jer je pridobio nacionalnu potporu i obnovio borbeni moral u Italiji.

Sources.

Bitka kod Kobarida bila je jedan od najtežih poraza talijanske vojske u Prvom svjetskom ratu. Iako je početni šok bio ogroman, ovaj događaj također je poslužio kao prekretnica, jer je pridobio nacionalnu potporu i obnovio borbeni moral u Italiji.

Njemačke snage su 22. travnja izvele iznenadni napad korištenjem klorovog plina protiv savezničkih trupa, uključujući francuske i alžirske vojnike. Ovaj napad izazvao je paniku i pomaknuo savezničke linije, ali nije doveo do odlučujuće pobjede. Saveznici su se brzo prilagodili novoj prijetnji, razvijajući vlastite plinske protumjere i protunapade.

Bitka je završila bez odlučujuće pobjede, ali s velikim gubicima na obje strane. Saveznici su uspjeli zadržati kontrolu nad Ypresom, ali su morali povući linije i izgubili značajnu teritorijalnu prednost. Bitka kod Ypresa 1915. bila je prekretnica u ratnoj taktici, jer je označila početak uporabe kemijskog oružja na velikoj skali, što je kasnije imalo dugoročne političke i vojno-strateške posljedice.

Cilj Saveznika bio je zauzeti poluotok Galipolje kako bi otvorili put prema Istanbulu, porazili Osmansko Carstvo i uspostavili kopnenu vezu s Rusijom preko Crnog mora. Međutim, loše planiranje, jaka osmanska obrana i teški terenski uvjeti doveli su do velikih gubitaka s obje strane.

Najpoznatiji dio bitke je iskrcavanje savezničkih snaga na plažama Anzaca (Australci i Novozelanđani), gdje su ih Osmanlije, predvođene generalom Mustafom Kemalom (kasnije poznatim kao Atatürk), uspješno zaustavile.

Bitka je završila povlačenjem savezničkih snaga. Poginulo je više od 100.000 vojnika, a bitka se smatra velikim porazom Saveznika i velikim trenutkom u osmanskoj vojnoj povijesti. Za Australiju i Novi Zeland bitka ima poseban značaj i obilježava se kao ANZAC Day (25. travnja).